Share Button

Postoje trenuci u životu zbog kojih protrneš kada ih vratiš u sjećanje.

Jedan od tih trenutaka je potpuno bivanje u energiji straha.
Energija straha polako se počinje uvlačiti potaknuta nekim vanjskim faktorima koji izazivaju nedoumicu, sumnju ili brigu a događa se i kada smo iz sigurne zone istupili na nepoznato tlo.

I odjednom započnu pitanja tipa: “Hoću li moći? Kako ću? Što ako ne?” itd.

U određenim dijelovima tijela osjećamo one neugodne žmarce koji se polako penju niz kičmeni stup i prožimaju nam cijelo tijelo. Nekoliko dana pokušavamo obuzdavati tu energiju govoreći si kako će sve biti u redu i misleći pozitivne misli no nakon nekog vremena ta energija u potpunosti obuzima naš život.

Budimo se s njom i liježemo s njom. Ona je kao rupa bez dna u koju padamo.

Pokušavamo se uhvatiti za nešto ali nam ne uspijeva ili jednostavno nemamo snage. Hladnoća je u tijelu, hladnoća je u srcu. Tresemo se iznutra, tresemo se izvana.

Negativne misli potpuno obuzimaju naš um i prepuštamo im se, vegetirajući u svojoj osami.

Kao zombie tumaramo svijetom, ljutiti i tužni, bez nade i svjetla.

Spavamo, puno spavamo nadajući se da će strah nestati kada se probudimo. No i u snu nas progoni i budimo se s još većom strepnjom i snažnijim spazmičkim reakcijama u tijelu.

Na svaki snažniji zvuk se trzamo.

Jedemo jer znamo da moram jesti ali ta hrana nema okusa, naši osjećaji odbijaju bilo kakvu vrst užitka.
Propadamo sve dublje i dublje. Nitko nas više ne može dohvatiti. Predaleko smo i ništa i nitko nam ne znači NIŠTA.

Samo strah.

Samo njega osjećamo i nemir, duboki nemilosrdni nemir.

Dolazimo do dna. Plačemo, osjećajući se odbačeno od svijeta, odbačeno od neba, odbačeno od sebe. Ne znamo kuda krenuti. Tapkamo na mjestu, okrećemo se oko svoje osi. Tama nas prožima sve više i više.

Sjedamo u kut kao malo dijete, ranjeno, iscrpljeno, u strahu od ponovnog ranjavanja, ponovnog odbacivanja. Vrištimo.

Sve oko nas nestaje. Ostaje samo svijest o praznini i tupoj boli duboko u nama.

Naš Ego je iscrpljen.

I iako nas je on doveo ovdje i on kapitulira. I on želi svjetlo, želi mir, želi užitak.

I onda odjednom nastupa taj dugo željeni mir.

Nakon sve boli, nakon sve patnje…odjednom se u tom mraku prepuštamo.

Govorimo: “Gotovo je! Ne želim se više boriti. Prepuštam se” i u tom trenutku pucaju spone i strah se odvaja kao tvrdi kalup od matrice.

U prvi tren ne znamo što bismo.

Ne vjerujemo da možemo slobodno disati, da ona sveprožimajuća bol nestaje.

Sretni smo kada mir traje pola sata, sat vremena…budno iščekujemo povratak boli…i sretni smo, sretni kada se ona ne vraća.

Stojimo sami, slabi, ogoljeli, sretni. Dnevna svjetlost nam bode oči kao nakon dugo prebivanja u mračnom prostoru.

Polako se vraćamo u život.

Znamo da smo prošli duboki proces pročišćenja koji se neće vratiti.

Znamo da smo usprkos pomisli da smo izgubili sebe ponovno našli novog(u) sebe i to onoga trenutka kada smo se prestali boriti. Kada smo klonuli tijelom i rekli: “Tko god je ovdje da mi pomogne, neka to učini, Ja više ne mogu.”

Težak je ovo proces no dubok i snažan u svojoj moći.

Sveprožimajući, sveiscjeljujući.

Alkemijski proces.

~Natalija.