Share Button

Ovo je jedan od mojih članaka iz 2012. godine kojeg uvijek rado povremeno pročitam kako bih se podsjetila na lekciju.

*********

Ove godine jedno od mojih najvećih učenja jest naučiti primati i moliti za pomoć. Sve ove godine ponos i uvjerenje kako mogu sve sama, doveli su me do toga da sam ipak u pojedinim trenucima morala moliti za pomoć, što mi je bila najteža stvar na svijetu.

Nakon toga sam se trudila odužiti mnogo više od onoga što sam dobila. Na taj način sam smatrala da sam dug opravdala i da iza sebe nemam nikakve repove.

No sada je bilo potrebno naučiti moliti više i to ne samo zbog potrebe nego zbog učenja poniznosti, povjerenja i prevladavanja ponosa.

Danas sam pročitala jedan ulomak iz knjige “Aleph” Paula Coelha koji me je na jedan divan način «probudio» i nisam mogla dočekati da ga podijelim s vama. Nadam se da će pomoći. Od srca također preporučujem čitanje cijele knjige.

Yao pruža ruku i počinje moliti novac od prolaznika. Želi da i ja učinim isto.

 –          Naučio sam to u Japanu, sa zen-budističkim redovnicima. To se zove Takuhatsu, prosjačko hodočašće. Osim što tako pomažu svoje samostane koji žive od donacija i osim što se tako učenici uče poniznosti, ta praksa ima još jedno značenje: da pročisti grad u kojem se odvija. Zato što su onaj koji daje, onaj koji prosi, i sama milostinja, svi dio jednog važnog lanca ravnoteže.

 « Onaj koji prosi čini to zato što mora, ali onaj koji daje također to čini zbog potrebe. Milostinja služi kao veza između te dvije potrebe, davatelja i primatelja, i atmosfera u gradu tako se mijenja nabolje jer svi mogu djelovati na način na koji imaju potrebu djelovati. Vi ste na hodočašću, vrijeme je da pomognete gradovima koje upoznajete.»…

…Nikada mi nije bilo ni najmanji problem moliti za nešto. U životu sam upoznao puno ljudi koji se brinu za druge i koji su nevjerojatno darežljivi kada trebaju nekome nešto dati i jako im je drago kada ih netko moli za savjet ili za pomoć. Što se toga tiče, sve je u redu- divno je kada možemo činiti dobro bližnjemu.

Međutim ne poznajem puno ljudi koji znaju nešto primiti- čak i kada im je to dano velikodušno i s ljubavlju. Kao da ih sam čin primanja stavlja u podređen položaj, kao da je ovisiti o nekome nečasno. Oni misle: « Ako nam netko nešto daje, to je zato što nismo sposobni doći do toga vlastitim snagama.» Ili pak: Osoba koja mi nešto daje, jednog će mi dana to naplatiti u kamatama.! Ili što je najgore: “Ja nisam dostojan usluge koju mi žele učiniti.»

Ovaj tekst sam shvatila kao potrebu za uspostavljanjem ravnoteže u sebi i u svemiru. Ako volim davati znači da na drugom kraju mora postojati i netko tko želi i voli primati (a nitko ne voli ako se njegov dar ne prihvati srcem). I ja sam isto tako u ulozi primatelja i onaj na drugom kraju želi mi dati ili mora naučiti kako davati ili žudi za davanjem.

Dakle radi se samo o ravnoteži, ne o tome da smo slabi ili neuspješni ili luzeri. Svi smo jedno i kao takvi pomažemo i primamo pomoć. Naučiti oboje je velika milost koju dajemo sami sebi i drugima.

~Natalija

Fotka: preuzeto s en.wikipedia.org/wiki/Takuhatsu