Share Button

Koliko puta dnevno pomislite nešto negativno o sebi ili o nekome drugome?

A koliko često u trenucima negativnosti postajete nježni i dobri prema sebi, opraštajući si za počinjene krive korake?

Možda će većina odgovoriti s “Nikada” i zašto uopće biti dobar i nježan prema sebi kada zaslužuješ u ruci držati “bič” kojim se lupaš po tijelu.

Kada bih vam rekla da iza simbola biča stoji strah, stoji sumnja, stoji manjak samopoštovanja, manjak ljubavi prema sebi, da li biste i dalje odabrali bič?

U nama je pohranjeno mnogo uspomena u kojima smo bili kažnjavani bilo fizički i/ili mentalno kada bismo učinili nešto “pogrešno”. Iz ustiju naših roditelja izašle su mnoge, često, nesvjesne ružne riječi koje su se kao noževi zapiknuli u naša mlada srca.

S vremenom takvo kažnjavanje preraslo je u samokažnjavanje, gdje se svaka vlastita riječ važe i svako vlastito djelo kritički promatra. Osude, kritike ili odobravanja okoline postaju često jedini i svemoćni indikator koji nam govori da li smo dobri ili nismo.

Imamo potrebu povrijediti sami sebe, živjeti u starim obrascima ponašanja koje nam je netko drugi nametnuo. Silimo se biti dobra žena ili dobar muškarac, no zapadamo u još veću krizu jer ne živimo autentičnim životom.

S obzirom na to da smo loši prema sebi, loši smo i prema drugima i oni nam istom mjerom vraćaju i tako se vrtimo u krug.

Izaći iz tog začaranog kruga možemo jedino ako upoznamo sebe. Ako osvijestimo sve svoje dobre i sve svoje loše strane. Ako otvorimo stare rane i dozvolimo im da se iscijele. Ako oprostimo drugima i ponajviše ako oprostimo sebi.

Ako spoznamo da smo rođeni kako bismo se suočili sa svim svojim negativnostima i živjeli život dostojan čovjeka i nikada se više ne vratili na Zemlju.

Da, vrlo često ti su uvidi bolni no tek nakon mnogo prolivenih suza, bolnih jecaja i izmučenog tijela, počnemo osjećati nešto duboko u sebi, jednu nježnu dobrotu i radost.

Postajemo suosjećajni i postajemo DOBRI I NJEŽNI prema sebi i automatski i prema drugima. I više ne postoji dobro ili loše. Ne naginjemo se na jednu ili drugu stranu. Svijet postaje neutralan, svet i radostan i sve primamo istim intenzitetom i s istim osjećajima.

Tek tada uistinu možemo reći da počinjemo voljeti!

Sav život do tada bilo je samo ogromno (SAMO)KAŽNJAVANJE.

No u u nama postoji OGROMAN STRAH OD SUOČAVANJA SA SOBOM!

Mnogi ljudi pokušavaju pronaći duhovni put gdje se neće morati suočiti sa sobom. Gdje će biti oslobođeni od sebe, gdje će ih netko drugi spasiti i anestezirati od njihovih boli. Drugi se pak učahure u svom strahu od bilo kakve promjene, žaleći se na život i pokazujući zube svakome tko ih pokušava uvjeriti u bolji život.

No ako otvorimo svoje srce, ako se prepustimo, ako otkrijemo svoj skriveni svijet, život će postati bolji. On će i dalje teći svojim tijekom ali mi ćemo ga vidjeti drugim očima. No moramo biti potpuno ISKRENI prema sebi. Ne 50% nego 100% i tada ćemo osjetiti dobrotu u sebi. Osjetit ćemo svoj potencijal. Odjednom ćemo vidjeti svijet drugim očima a obične će stvari tada postati prekrasne.

I znajući sebe u potpunosti, postajemo hrabri postajemo mudri. Nitko i ništa izvana nas ne može iznenaditi niti uplašiti, jer plašimo se samo onoga što ne poznajemo, što krijemo ili čega se sramimo.

~Natalija