Share Button

Već sam kao malo dijete a pogotovo kasnije kao tinejdžerica, imala izgrađen debeo emocionalni oklop. Vjerujem da sam ga nesvjesno počela kreirati tijekom svog rođenja i poroda koji je bio vrlo težak za moju majku. Poroda u kojem je mojim malim tijelom kolala mamina energija straha za moj i njen život.

Postavši tako vrlo osjetljivo dijete, na svaki sam se povišeni ton svojih roditelja ili bake i djeda cimala i uvijek bih se rasplakala. Moje su suze najčešće nailazile na neodobravanje pa sam se trudila “progutati” svoju bol. Kao danas se sjećam tih energetskih knedli koje sam tiskala duboko u sebe kako ne bih prouzročila negodovanje svojih bližnjih.

Zbog manjka razumijevanja okoline za moju veliku senzibilnost, stvorila sam zid iza kojeg sam skrivala svoje potrebe, stremljenja, želje, tajne, snove i fantazije. Često sam znala satima maštati. Taj svijet mašte bio je moja oaza i bijeg od za mene prebolne i preteške stvarnosti i njenih učenja.

Nakon nekog sam vremena počela i zapisivati svoje misli i ti trenuci su za mene bili najsvetiji dio dana. Sve do trenutka kada su otkriveni i kada su moje misli postavljene na stup srama. Taj dan je u meni probudio ogromni i duboki bijes i odlučila sam da više nikada neću ništa zapisati. Osjećala sam se neshvaćenom, izdanom i osramoćenom i zatvorila se još više u sebe. Takav moj stav pripisivao se mom tinejdžerskom buntu i dobivala sam još veće kazne. Moje odgajanje je postalo još strože na što sam ja odgovarala lažima, lošim ocjenama, tvrdoglavošću i skrivenim aktivnostima.

Danas shvaćam da mojim roditeljima nije bilo lako. Bili su mladi i pokušavali su me odgojiti na način kako su sami odgajani i kako su jedino znali- strogo, konzervativno, bezpogovorno- ne shvaćajući da time odguruju jedno kompleksno, senzibilno i osjetljivo biće od sebe.

Sami ranjeni, mladi i bačeni u strani svijet gdje su otišli trbuhom za kruhom, nosili su se sa životom kako su najbolje znali i umjeli.

A ja sam odrastajući stvarala sve deblji oklop oko sebe.

Rijetki su znali što se događa unutar moje duše a i to što su dobivali bile su samo mrvice. Bojala sam se osude, sramila se svojih potreba, svojih misli. Štitila se od vanjskog svijeta koji nije razumio moj unutarnji bogati svijet. Moj mladi život nailazio je na podsmijeh, moji prijedlozi na riječi poput: “Ne fantaziraj! Spusti se na zemlju! Svijet je okrutan i ne vjeruj ljudima.”

Bilo je to kao da je netko maljem udario po mojih krhkim, od stakla sazdanim snovima. Povlačila sam se i sklanjala svoje blago u duboke pećine svoga srca.

I šutjela.

Šutjela sve dok nisam kao odrasla osoba upoznala svoju učiteljicu. Naš prvi susret bio je ispunjen mojim ogromnim strahom, suzama i njenim riječima: “Znam kroz što prolaziš. Znaj da si voljena.”

Prvi puta u životu netko nije kritizirao moj život, moj svjetonazor, moje misli i djela. Po prvi puta sam saznala da je moja senzibilnost dar i moja mašta izvor i nadahnuće. Po prvi puta sam osjetila da moj život ima smisao i svrhu. Osjećala sam se kao da sam došla kući, u dom u kojem sam potpuno shvaćena i voljena kakva jesam.

Počela sam spoznavati i osvještavati svoj dotadašnji život, ulogu svojih dragih roditelja, razlog naše dugogodišnje emotivne i fizičke razdvojenosti i manjka bliskosti. Shvatila sam da me je takav život gurao da uđem u svoje unutarnje svjetove i izvučem i njegovo bogatstvo i one tamne strane.

U meni je postojalo i minsko polje i pećina sa zlatom. Doći do pećine značilo je prijeći preko minskog polja emocija i uvjerenja i ostati živ.

Moj emocionalni oklop s vremenom je polako počeo omekšavati. Počeo se otapati. Nisam ga silila niti ga silim, nisam ga gurala niti ga guram, nisam ga tjerala da se makne niti ga tjeram. Dozvoljavam mu da se povuče prirodno. Taj oklop je mnogo toga izdržao i odbijao mnoge udarce. On je znao ono što ja nisam.

On isto tako zna kada je vrijeme da nestane- u trenutku kada će moje srce biti dovoljno snažno i sigurno u sebe i moja tama potpuno ispunjena svjetlom.

Živimo u svijetu koji nas svakodnevno zastrašuje i otvoriti se u potpunosti dok još nismo dovoljno spremni, bilo bi nalik samoubojstvu.

I stoga budite strpljivi i nježni prema sebi. Dozvolite si da vas vodi nevidljiva ruka vašeg vodstva. Ako dovoljno pažljivo slušate, ona će vam ukazati na potrebne korake. Ona će vas voditi preko minskog polja a na vama je da hodate s vjerom i povjerenjem.

I potražite pomoć. Ne možete sami. Obratite se osobi kojoj vjerujete i koja vam svojom snažnom i visokom energijom može pomoći da transformirate svoju negativnost i koja će vas razumjeti i neće osuđivati. Ja sam svoje učitelje pronašla a vi?

~Natalija.