Share Button

Život te iznenadi tamo gdje najmanje očekuješ i od koga najmanje očekuješ!

Kao mala svoje sam razvojne godine provela šuteći i trudeći se biti nevidljiva no pažljivo gutajući i slušajući što govore odrasli u mojoj obitelji. Kao takva, puna interesa o tome kako odrasli funkcioniraju, zaključila sam da se odbacuje i kritizira sve što je drugačije, nepoznato, što se ne uklapa u okvire stogodišnje tradicije i što na bilo koji način umanjuje image i vrijednost obitelji.

Strah od osude od te iste obitelji duboko se urezala u moje tkivo i izbjegavala sam je kako god sam znala i umjela.

Nastojala sam da se ta negativnost usmjerena prema meni smanji na minimum (mada to često nije bilo moguće) pa sam šutjela ili davala samo onoliko informacija koliko je bilo potrebno, nastojeći cijelu priču zapakirati u ukrasni papir koji su moji dragi mogli prihvatiti. Kada bi i neka tajna procurila i naišla na neodobravanje, mahanje glavom i mislima tako glasnim da sam ih mogla čuti tipa: „Nemoj nas sramotiti! Da se nisi usudila! Kakve su to gluposti, to se kod nas ne radi!“ ja bih danima i mjesecima gutala sram i bol jer nisam onakva kakvom se očekuje da budem.

I tako su godine prolazile a ja sam u strogoj tajnosti živjela i radila ono što sam iz duše voljela!

Godinama nakon mog svima suludog i neuračunljivog odlaska iz zlatnog kaveza zvanog sustav, nitko zapravo nije znao čime se ja to točno bavim a ja se nisam trudila objašnjavati smatrajući da ću naići samo na izrugivanje, nerazumijevanje i podsmijeh.

 

No život se ponekad poigra s nama i ukaže nam kako skrivanje i šutnja nisu dostojni jedne veličanstvene duše kao što je moja (ili bilo čija druga) i kako je vrijeme da izađemo iz zatvora u kojeg smo se sami bacili!

Radni vikend u Opatiji i druženje s dvije sestre, moje tetke, izvrnuo je naglavačke sva moja dosadašnja uvjerenja. Led je probila jedna od njih rekavši mi kako trenutno koristi usluge jednog iscjelitelja i kako uči o čakrama sa željom da nakon teške bolesti nauči kako se nositi sa sobom i svojim emocijama.

Ja sam bila istovremeno šokirana i oduševljena!

Osjetila sam kako joj je pomalo neugodno o tome govoriti jer je ta tema u krugu nekih članova obitelji ipak i dalje bila taboo pa sam je ohrabrila riječima kako i ja radim isto što i njen iscjelitelj. Nije mogla vjerovati!

Malo pomalo kroz priču i razgovor otvorio se novi svijet u kojem smo sve tri spoznale da imamo vrlo slične interese. Druga teta je priznala da već godinama proučava jogu i da je oduševljena i vježbama i znanjima te drevne tehnike. U toj divnoj oslobađajućoj i nadasve punoj smijeha ispunjenoj večeri najčešće ste mogli čuti: „ Stvarno? Ne mogu vjerovati?! Wow! Ajmeee! Nevjerojatno! Predivno!!“.

Rastale smo se grleći se i s obećanjem da ćemo se čuti kada neka od njih upadne u „krizu“ kako bi ih savjetovala što im je činiti!

Iz ove sam priče naučila da je uvijek nužno reći tko si i što je ljubav i strast tvog života. Jer nikada ne znaš koga ćeš probuditi, oduševiti, educirati, transformirati, gdje ćeš posaditi sjeme mudrosti i ponukati da i taj netko započne svoju potragu.

Naravno da će biti i onih koji će se podrugljivo smijati, gledati te kao čudaka i luđaka, smatrati da si izgubljen slučaj i da si zabludio ili da je život nešto drugo a ne fantaziranje o nečem što ne možeš dokazati ili opipati. Bit će ih uvijek i ne možemo ih izbjeći. I oni imaju pravo na svoje mišljenje no ja još i više imam pravo na SVOJU ISTINU bez osjećaja srama, neugode ili straha od osude!

I pri tome dajemo šansu i onima koji na taj stječu hrabrost da i oni otvore vrata svojih tajni prema nekim novim ljudima, obzorima, perspektivama i svemirima.

Bio je to krasan vikend na kojem sam iznimno zahvalna!

~Natalija