Share Button

Dođe i taj dan kada osjetiš da je došao red na srce. I koliko god mislila da je iscijeljeno i koliko god oprosta prešlo preko mojih usana i koje god dubine mira osjećala, ipak dođe taj dan kada osjetiš da rana nije do kraja zacijelila.

Susret, priča, tisuću uskovitlanih uspomena koje prolaze umom…nervozno treptanje srca koje govori “Boli me još uvijek me boli.” I bez obzira na svijest i intelekt i racio, tijelo osjeća kao da ga pritišće ogromna teška ploča, ploča koja se ne miče i koja guši i stiska.

Prepuštam se. Osjećam. Pokušavam dohvatiti rep te sjene prije negoli opet sklizne u nesvijest. Tražim zajednički nazivnik svim pričama, svim situacijama, svim ishitrenim odlukama, svim sudionicima. Nema ga. Još uvijek ga nema.

I strpljivo čekam, brižno njegujući svoje srce. Tepajući mu, dajući mu potreban mir i prostor. Znam da će doći taj dan. Dan kada će se ploča odignuti, kada će smežuranim, stisnutim tkivom ponovno poteći krv. Dan kada će se radost vratiti u moje obraze i kada ću kliknuti: “To je to”.

Voljela bih da su osjećaji moga srca mirno more. Da dočekaju svakoga i isprate svakoga s titrajem tišine. Da dubine moje, ostanu samo moje i sva moja blaga samo moja blaga.

Ne želim više pustošenje. Ne želim više bitke. I definitivno ne želim više dobivene ratove. Jer svaki od njih ostavio je duboke ožiljke, nikad do kraja iscijeljene.

I tko želi, može doći i sjesti sa mnom na obalu moga mora i ja ću mu pokazati daljine i visine da i on upozna dubine svoje.

Jedva čekam taj dan!

~Natalija