Share Button

Danas s prvim danom jeseni i temperaturom od 16 C, s radošću se prisjećam nedavnih događanja prilikom mog ljetnog sezonskog rada u Hvaru.

Kada sam u 6. mjesecu vrlo spontano odlučila da ću se odazvati unutarnjem glasu i otići pomoći prijateljici u njenom obiteljskom restoranu, nisam očekivala ovako duboke i divne lekcije s kojima sam se vratila kući.

Naučiti nešto novo skuhati, upoznati nove ljude, kupati se u moru i uživati u Hvaru i sve to uz par sati lakšeg posla- to je bila moja vizija cijelog pothvata.

No prava istina i prava namjera svemira, koji je iskonstruirao moj odlazak u Hvar, bila je potpuno drugačija. Ono što sam ja pretpostavljala da će se događati, bio je samo jedan mali njegov dio.

 

Kao što sam već pisala u svom prvom članku, prva lekcija dogodila se odmah nakon dva tjedna. Moj Ego i moje Niže Ja, navikli na komfor mog života, odjednom su izvukli svoje glave i počeli protestirati govoreći mi kako sam se degradirala, kako sam jadna i očajna i kako bi se oni koji me poznaju, vjerojatno pitali zašto i kako sam potonula u životu da sam spala na pranje suđa, guljenje krumpira i brisanje podova.

No moje je Više Ja likovalo i dalo mi do znanja koliko je veliko bogatstvo u činjenici da sam poslušala svoj unutarnji glas i da sam spremna na sve kako bih svoj duhovni put unaprijedila i svoju karmu očistila u potpunosti.

Bila sam ponosna na sebe. Nakon samo pola dana, osjećala sam poniznost i snagu što sam osoba koja živi autentično i iskreno.

 

U tom istom periodu morala sam se svakodnevno suočavati s ogromnom količinom bijesa koja je kuljala u svakom trenutku iz mog šefa. Trudila sam se udovoljiti njegovim prohtjevima i ne obazirati se na njegove ljutite ispade, jer sam jako dobro razumjela od kuda i zbog čega izviru (ponajmanje zbog mene).

Vjerujte mi da nije bilo lako!

Osim vrućine vani, u kuhinji je vladala sauna i činila me umornom što je ponekad umanjivalo moj fokus i koncentraciju. Kada bih u tim momentima pogriješila, paljba bijesnih izjava bila je neminovna. U početku sam se trudila emocionalno ne obazirati se na negativnost koja me okruživala i truditi se biti u miru sa situacijom.

Uočavala sam dane kada sam bila kao teflon. Negativna energija usmjerena prema meni samo bi se odsklizala s mene i ja bih i dalje osjećala mir. Kada bih bila kriva priznala bih krivicu i nastojala odmah naučiti propušteno. Kad ne bih bila kriva, ne bih komentirala nego bih pustila da se energija umiri i večer završi.

No bilo je i onih nekoliko dana kada sam osjećala da je kritika probijala slojeve moje Aure i kada sam htjela dignuti ruke od posla i otići kući.

U tim sam danima utjehu i pomoć tražila u moru. Kupala sam se pod mjesečinom i molila more i majku Zemlju da me očiste i pripreme za novi dan. I drugi dan je bio pjesma!

S vremenom sam uočila da lekcija ide dublje i da nikako ne mogu zadovoljiti šefova očekivanja i prohtjeve i da ako tome ne stanem na kraj, još ću ispasti glupa i nesposobna pa sam odlučila izgovarati svoju istinu jasno i s ljubavlju kad god je to bilo potrebno. Uočivši i vlastitu pogrešku ili nepotrebno kompliciranje, moj šef bi se primirio i odvratio mi sa smiješkom i udobrovoljenim komentarom.

Ovdje sam ponovno naučila koliko je važno iskomunicirati i izgovoriti svoju istinu a ne gutati u sebi i govoriti si da nije važno ili da nije pristojno ili da nije vrijeme i mjesto.

Sve što nas steže, rastužuje, što smatramo nepravdom ili podcjenjivanjem, vrlo je važno i može stvoriti trajnu blokadu u nama a iskrena, otvorena i topla komunikacija može samo stvoriti plodno tlo za međusobno povjerenje i poštovanje.

Vjerujem da osobe koje konstantno kritiziraju druge ljude, mogu kod onih senzibilnijih i nesigurnijih kreirati uvjerenje da su glupi i nesposobni, što se onda vrlo brzo počne negativno odražavati na njihove sposobnosti čime samo počnu potvrđivati izjave kritičara, što dovodi do još većeg jaza sa samim sobom. I tu se treba boriti i zauzeti stav i ne dozvoliti podcjenjivanje kroz jasnu i iskrenu komunikaciju.

 

Kritika je nešto što mi inače u životu vrlo teško pada jer sam u 3. razredu osnovne samu sebe uvjerila kako sam glupa kao osoba jer ne znam matematiku. Taj osjećaj manje vrijednosti pratio me cijeli život a i dan danas kada sam zasuta paljbom nečije kritike, osjećam kako se pojavljuje ona mala Natalija koja misli da ne zna ništa i zbog čijeg se uvjerenja i dan danas znam zablokirati i činiti nesvjesne pogreške.

Svjesna tog osjećaja, u tim mi je trenucima potrebna ogromna snaga volje i empatija prema kritičaru i sebi kako bih tu energiju iskontrolirala i ne dozvolila joj da preuzme uzde. Mom Nižem Ja to je glavni adut u rukavu.

Nedavno sam u knjizi Jan Spiller „Spiritual astrology“ otkrila kako je značajka moje solarne eklipse u znaku Riba ( indikator lekcija koje sam došla naučiti ljude oko sebe), pomoći dušama da razviju svoju senzitivnost. Kao takva, imam tendenciju da u svoj život privlačim vrlo kritične, analitične osobe koje moram naučiti dubljim nivoima empatije. Ta empatija omogućuje im bolji način prenošenja analitičkih sposobnosti i bolju prihvaćenost od ljudi, za razliku od čestih odbacivanja koja se događaju kad empatija izostaje.

I zaista, da bih što brže otpustila svoje uvjerenje i što prije izvršila svoj životni zadatak, život me stavlja upravo među ljude koji su vrlo kritični prema drugima (te samima sebi) i koji provlače svaku tvoju akciju kroz tisuću i jedan filter koji, što god učinili i kako god učinili, uvijek završi s negativnim rezultatom.

 

Na početku se nastojiš prilagoditi i dati najbolje od sebe, čak raditi i protivno svojim osjećajima no onda se nakon nekog vremena zapitaš zašto glumiš i zašto ideš protiv sebe? Samo da bi opravdao tuđa očekivanja i da bi u očima drugih dobio potvrdu da vrijediš?!

I što u toj datoj situaciji učiniti? Kako se izboriti za sebe? Kako biti svoj potpuno? Da li buntom, da li inatom ili nečim trećim? Ili jednostavno činiš stvari onako kako osjećaš da želiš, svjestan činjenice da se to nekome neće svidjeti?

Osjećam da je ovo učenje vrlo duboko i da će mi trebati još vremena da ga savladam. Jer biti svoj lako je reći a teže ostvariti jer duboko u sebi podložni smo kritici ljudi oko sebe. Kroz druge se ogledamo, kroz interakciju s drugima stvaramo mišljenje o sebi, uspoređujemo se i stavljamo na neku poziciju na hijerarhijskoj ljestvici koju smo osobno kreirali.

A onda se opet pitam tko su ti drugi ljudi s kojima se uspoređujem? Zašto bi oni trebali biti moj stup vrednovanja vlastitih sposobnosti? Nisu li i oni duše na putu učenja, nesigurni, samokritični i ljutiti što nisu ostvarili više? Nisam li i ja NJIHOVO ogledalo?

 

Ono što sam naučila u ovoj situaciji jest da je dobra komunikacija, uz osmijeh i poštovanje, ljubav i empatiju, najbolji put do srca druge osobe. Ono čime osjećam da sam osvojila svog vrlo kritičnog, analitičnog šefa je iskreno zanimanje za njegove priče i savjete, što sam bila dobra slušateljica i što sam bez straha izražavala vlastite stavove iako možda suprotne njegovim.

 

Jedan od važnijih uvida i lekcija koje sam također naučila je poštovanje prema svakoj osobi bez obzira na njeno zanimanje ili posao koji radi.

Ne biste vjerovali, no u većini slučajeva, gosti kada bi uočili što radim, jednostavno bi me preskočili prilikom pozdrava. Ne bih dobila čak niti ono osnovno „Dobro večer.“

Valjda su procijenili da osoba koja pere suđe i guli krumpire nije dostojna pozdrava.

 

Osobno me to nije emocionalno doticalo do mjere da bi me to uvrijedilo ili povrijedilo, no nisam mogla a ne pitati se kako se osjećaju ljudi koji zaista u očima većine rade manje vrijedne ili prljave poslove.

Zar zaista ti ljudi ne zaslužuju da ih se tretira kao čovjeka vrijednog poštovanja, samim time što je čovjek a ne smetlar, čistačica ili nešto treće?

I tko smo mi da prosuđujemo ljude na osnovi onoga što rade? Znamo li što je u pozadini njihovih života? Možda su bili primorani ili nisu imali drugih opcija? Pa ako su i zaglibili u životu i bili neuspješni, tko smo mi da im sudimo i da ih omalovažavamo?

Kad sam to ispričala jednoj svojoj dragoj prijateljici, ispričala mi je priču koja se, vrlo slična, ponavlja i u pričama drugih dragih ljudi. Jednom joj se gospođa, čistačica u javnom toaletu rasplakala kad ju je moja prijateljica pitala kako je, jer ju nitko u zadnjih 15 godina koliko radi taj posao nije pitao ili se zanimao kako se osjeća.

Tužno je kad ne vidimo dalje od titule, zanimanja i novca. Jer zaista svatko zaslužuje toplu riječ i osmijeh.

Pred Bogom smo svi isti i bez obzira na to što smo radili na Zemlji i koliko novaca imali, u duhovnom svijetu svi imamo isti tretman.

 

Sjećam se i jedne vlastite priče. Dok sam 2002. hodala ulicama China Towna u Kuala Lumpuru, odjednom ispred sebe ispod arkada jedne zgrade, opazim mršavu staricu kako sjedi na kartonu. Odmah sam pretpostavila kako je prosjakinja i već sam smišljala kako ću je zaobići i produžiti dalje. No život je htio drugačije. Kad sam joj se približila, ona nije ispružila ruku, ispred nje nije bila kantica za novac. Ono što me je fasciniralo i zbog čega sam ostala zatečena bio je njen pogled. Nisam mogla a da je ne pogledam u oči. Ženi, čovjeku koji živi na kartonu, koja nema ništa osim sebe i par krpica na sebi. Njen pogled je bio pun bezuvjetne ljubavi i dubine. Na njenom je licu titrao blagi smiješak koji kao da je govorio: „Dobro sam jer volim!“.

Podarila mi je osmijeh i pogled bez potrebe da išta traži zauzvrat. Ja sam produžila potpuno smetena i emocionalno pogođena. Osjetila sam snagu i veličinu njene ljubavi i sram zbog svog Ega. Dugo me pratio njen pogled. Osjećala sam duboku poniznost i zahvalnost na blagoslovu koji mi je podarila ova žena jer mi je dala do znanja da i naoko najslabiji među nama u sebi mogu nositi beskraj i dubinu osjećaja i mudrosti života.

 

I da ne biste pomislili kako sam samo „patila“ i učila lekcije duhovnog karaktera, naravno da sam naučila puno novih kuharskih trikova i jela, u svoje srce utisnula imena divnih ljudi i s osjećajem sreće i zahvalnosti otišla s Hvara.

 

Svakome bih preporučila da slušaju svoje srce i svoj unutarnji glas i da se upute tamo gdje ih duša vodi. Iako možda na početku nešto izgledalo i strašno i teško i Niže Ja vas tjera da date petama vjetra, ako izdržite i uvijek se u svakom momentu pitate što vas situacija ili osoba uči, vjerujte mi da ćete na kraju biti vrlo zahvalni i bogati za još jedno vrijedno životno iskustvo.

~Natalija

@photo credits:BigMamma