Share Button

Danas me konzultacija s dragom klijenticom ponukala da pronađem ovaj svoj post iz 2011. I dalje aktualan, vjerujem da će nekima pomoći.

~Natalija

*

U zadnje vrijeme se često susrećem s ljudima koji imaju problema s odnosima na poslu. Uglavnom mi govore kako se teško nose s ogovaranjima iza leđa, slabom ili nikakvom komunikacijom te raznim podmetanjima pogrešaka ili «krađi» ideja. Zbog takvih se atmosfera osjećaju jadno, iskorišteno, nesretno i vrlo često ljutito.

Kada ih pitam da li su razgovarali s dotičnim osobama, odgovor je najčešće da nisu i da s tim osobama nema smisla razgovarati jer oko sebe šire samo negativnu energiju. 

U tim slučajevima najčešće ispričam vlastiti primjer od prije 10-tak godina kada sam bila u najvećoj ekspanziji na poslu ali imala i veliki problem s jednom kolegicom. U to je vrijeme moj obim posla bio jako velik i praktički sam radila za dvije osobe. Kako bih stigla obaviti sve na vrijeme i u neko normalno doba ići kući ( što je bilo oko 20.00 h ), glavninu sam vremena provodila u svojoj radnoj sobi. Za neko druženje uz kavu i žensko tračanje nažalost nisam imala niti vremena niti volje. S vremenom se komunikacija s ostatkom ženskog dijela svela na jutarnji pozdrav i eventualno: Kako si? Ponekad zbog tolikog vremena provedenog u firmi, čak nisam bila niti sigurna da li sam taj dan nekoga pozdravila ili je to bio prethodni dan. Uglavnom moj se život vrtio oko posla i za posao. 

S vremenom sam počela osjećati čudne poglede i čudnu energiju u zraku. Kolegice su me mahom ili izbjegavale ili bi me samo ovlaš pozdravile ako bi me slučajno srele u hodniku. No jedna od njih se isticala time što je imala potrebu govoriti loše o meni, tvrdeći da se pravim važna, da nemam vremena za njih i ako bih kojim slučajem napravila neku grešku, za nju je odmah znalo cijelo poduzeće jer bi se ona potrudila da svi saznaju kako je «Natalija napravila to i to». Naravno vlastite greške i greške ostalih su se skrivale. 

Na moju sreću greške sam radila rijetko a i kada bi ih napravila, imala sam potrebu odmah ih predočiti svome šefu. U poslu nikada nisam imala potrebu nešto skrivati. 

Osobno sam se osjećala jadno i svakodnevno sam se preispitivala da li sam napravila nešto pogrešno, čime bih uvrijedila dotičnu kolegicu no razlog nisam našla. Još je smješnije bilo to što s istom gospođom nisam sveukupno do tada razgovarala 10 min. i ona apsolutno ništa nije znala o meni osim što je mogla čuti od drugih ili sama pretpostaviti. 

Kako sam ja šutjela tako su se stvari sve više i više pogoršavale i negativnu energiju u mome okruženju si mogao sjeći nožem. Jedino što sam mogla jest povući se još dublje u sebe, ne izlaziti iz sobe, moliti Boga da nikoga ne sretnem na hodniku i biti ljutita na sve oko sebe. 

No jednoga dana do mojih je ušiju dopro teški trač koji mi je natjerao suze na oči i rekla sam samoj sebi da je dosta i zamolila Boga i svemir za pomoć. Znala sam da tu situaciju moram na neki način razriješiti. Bilo me je strah izravno se konfrontirati s njom i stoga sam molila za neki drugi način. 

Znala sam da njena potreba da me ocrnjuje nije došla niotkuda i stoga sam jednoga dana samoj sebi napravila regresiju i osvijestila od kuda je došla. Molila sam njenu dušu za oprost i sama se dobro isplakala nad sobom, jer sam ja bila ta koja sam njoj nanijela zlo i stoga mi je bilo jasno zbog čega se ponašala na način na koji se ponašala. 

Drugi dan sam na posao došla neopterećena težinom na duši i baš se potrefilo da me ona dočekala na hodniku. Bez imalo gnjeva i ponosa sam joj poželjela Dobro jutro i pitala kako je, na što je ona spremno odgovorila da je dobro i da mi zahvaljuje na pitanju. 

Kako je vrijeme prolazilo tako se naš odnos sve više i više popravljao i postajao pozitivniji. Ja više nisam izbjegavala odlaske u njenu sobu i osjećala sam se krajnje zadovoljno i sretno. No tu priči nije bio kraj. 

Nedugo nakon toga u Splitu se održavao seminar na kojem su sudjelovali svi djelatnici pa i dotična kolegica. Na povratku u Zagreb svemir je htio da upravo ona bude ta koja će se vraćati sa mnom. Pomisao da s njom provedem 4 sata nije baš bio usrećujući, no znala sam da postoji jako dobar razlog.

I kako to obično biva, nas dvije smo svih 4 sata provele u prekrasnoj komunikaciji razgovarajući o apsolutno svemu, o poslu, životu, ljubavima, našim iskustvima. Kada sam ju ostavila ispred zgrade u kojoj je živjela rekla mi je sljedeće: « Natalija, drago mi je da smo se zajedno vraćale. Nisam bila svjesna koja si ti divna žena i uvijek sam te doživljavala zatvorenom, napuhanom i površnom».

Te riječi su i meni i njoj natjerale suze na oči. Od tada sam u njoj imala vrlo snažnu potporu i jednu divnu prijateljicu i kolegicu. 

Ono što sam osvijestila kroz ovo iskustvo jest da uvijek kada postoje određene negativne emocije između dviju osoba a ne možete predočiti opipljiv razlog, uvijek je u pitanju negativna energija prošlog života koje se duša podsvjesno sjeća i izražava je niti sama ne znajući zbog čega. 

Drugi, prizemniji razlog jest nedovoljna komunikacija između ljudi. Spremni smo osuditi drugu osobu i pripisati joj bezbroj negativnih epiteta na osnovi nekih svojih iskustava i negativnih obrazaca a da uopće nismo sagledali život te druge osobe, niti otvoreno i iskreno s njom razgovarali o problemu koji zasigurno smeta i opterećuje i nju. 

Živimo u vremenima kada se vrlo snažno i često čiste sve one negativne energije koje smo tako dugo potiskivali u sebi. I dobro je da je tako dok ih ne počnemo usmjeravati na druge ljude. Jako je lako upasti u sindrom žrtve i osuđivati sve one koji se ne ponašaju prema našim očekivanjima. I u tim trenucima se povlačimo u sebe, tvrdoglavo odbijajući svaki pokušaj promjene tvrdeći kako je ona druga osoba ta koja se mora ispričati i doći na koljenima. No međutim ponekad je potrebno progutati ponos i biti prvi koji će istupiti iz te negativne energije i reći: Hajdemo pokušati izreći što nam smeta. Hajdemo pokušati promijeniti situaciju na ljubazniji, iskreniji, topliji način. Pokušajmo se približiti s koliko toliko ljubavi drugoj strani.

Tvrdoglavost, ponos, ljutnja, ljubomora ne doprinose nikome nego samo dolijevaju novo ulje u vatru.

Osobno sam iskusila da na toplu riječ, pozitivan i iskren stav nikada nitko neće reagirati negativno ili s odbijanjem. No ako se kojim slučajem nađete i u takvoj situaciji, onda možete biti samo ponosni na sebe i reći samima sebi da ste pokušali sve i da to više nije vaš problem i jednostavno više ne pridavati značaj ili energiju toj osobi ili događaju. 

Voljela bih čuti i vaša iskustva koja su zasigurno raznovrsna. Vjerujem da ima i puno težih situacija od ove koju sam ja prošla no vjerujte mi da za svaku postoji objašnjenje i izlaz.

********