Share Button

Mi ljudi volimo imati kontrolu nad našim životom i životima ljudi oko nas. Neki tu kontrolu ispoljavaju više, neki malo manje. Ako ne možemo predvidjeti svaki korak, u strahu smo i nesretni. Budućnost nas frustrira mada se negdje u sebi uvijek nadamo boljem. No najčešće prevladaju naši negativni programi i nesvjesni obrasci pa istovremeno našim mislima pobijamo svaku nadu u bolje sutra. Misli poput: Ma nema mi (nam) spasa! Bit će još gore! Situacija je katastrofalna! Tko sam ja da budem sretan(na)! privlače još veću negativnost u naš život i onda samima sebi govorimo: “Eto, znao sam!” nesvjesni da smo zlu kob zapravo sami privukli.

S druge strane volimo misliti kako smo si lijepo organizirali život, kako sve divno funkcionira, uljuljkani smo u našoj komfornoj zoni dok nas nešto izvana ne tresne i probudi iz te naše učmalosti. To nešto zove se život. U narodu se kaže: “Ato ti je predobro u životu, stavi kamenčić u cipelu da te nešto žulja”. Tako ćemo uvijek biti budni i svjesni onoga što se događa u nama i oko nas. Kako kaže jedna moja draga prijateljica: “Postajemo vrlo kreativni u tom slalomu”.

I taj netko ili to nešto podsjeti nas na neizražene emocije, neisplaćene dugove, potisnute želje ili nade…probudi u nama dotad nepoznatu energiju ali i ogroman strah. Jer odjednom shvaćamo da su nam uzde izbijene iz ruku i da nemamo kontrolu (da je ona bila samo privid) i da jedino što možemo je prepustiti se i dozvoliti da nas tok života vodi.

I jedino nam se u tom prepuštanju svemir može obratiti. Jedino tada možemo čuti onaj suptilni šapat naše duše. Jedino tada sve će imati smisla i strah će nestati.

I shvatit ćemo da je naš život bio kavez kojeg smo sami kreirali i da je život, da je svijet van naše kontrole i van naše komforne zone.

I raširenih ruku dočekat ćemo svako novo iskustvo…

Natalija.