Share Button

“Zarobljeni u labirintu nutrine susrećemo se s neprijateljskim bićima. Njihov dodir, međutim nije težak i grub, već mekan i svilen.” Stephen Larsen

 

Ja pišem svaki dan, točnije svako jutro odmah nakon buđenja.

Napravim si limunadu, omotam se dekicom i sjedam za svoj radni stol.

Sama u miru i tišini ranog jutra. Zatvaram balkonska vrata i prozore jer ne želim ometače, ne želim još razmišljati o svakodnevici, ne želim slušati cvilež automobilskih guma i nepodmazanih ograda.

Samo želim osjetiti i ispisati ono što je probuđeno isplivalo iz moje podsvijesti nakon dubokog sna.

Počinjem sa snovima. Svaki san za mene nosi jaku poruku, protkanu dubokim simbolizmom koji je samo meni jasan. Ponekad je zapetljan kao klupko i treba mi dan dva da bih ga shvatila.

Uvidi koje donose snovi, ISTINA su kojoj ne mogu pobjeći i koju ne mogu negirati. Oni su duboki, prožimajući i jaki u svom utjecaju.

Osvijestiti ih znači osloboditi ih i po potrebi transformirati. 

Nakon toga pišem o svojim emocijama. Ponekad se budim radosna, ponekad duboko negativna bez nekog posebnog racionalnog razloga. No razlog uvijek postoji bez obzira na to što ga na prvu ne vidim. I ne mora se događati ovdje i sada.

Isplovilo je to nešto od nekuda iz neke davne prošlosti i našlo za shodno da se baš sada pojavi na površini kao davno potopljeni, zaboravljeni brod.

Ti trenuci za mene predstavljaju veliki blagoslov jer mi omogućuju da vidim još jedan dio sebe koji je do tada bio skriven mom unutarnjem oku ili je negdje nejasno izvirivao ne želeći se potpuno otkriti.

Neki dan sam se sjetila kako sam kao djevojčica ukrala igračku koju sam našla u susjedovom dvorištu. No bila sam ubrzo otkrivena i osjećaj srama kojeg sam osjećala dok sam se ispričavala susjedi bio je ogroman. Osjećala sam se malom i lošom. Osjetila sam duboko u sebi kako me je taj čin posramljivanja ostavio u dubokom uvjerenju kako nisam dobra osoba.

I tako prije par dana dok sam proživljavala tu uspomenu, ponovno sam osjetila svoju malu Nataliju i svu njenu bol. Osjetila sam duboku patnju u srcu i ogroman šok jer sam do sada nesvjesno negdje duboko u sebi mislila kako sam LOŠA.

No uvidom u uvjerenje, sada iz perspektive odrasle osobe, znala sam da je taj čin krađe bio toliko beznačajan i malen i mogla sam lako iscijeliti ranu razgovarajući s neiscijeljenim dijelom sebe, svojom posramljenom djevojčicom koja je i tako malena mogla osjetiti ogromnu negativnost prema sebi.

Energija je u svojoj biti neutralna.

Mi smo ti koji joj dajemo pozitivan ili negativan naboj. Osjetimo li pozitivnost i podignemo li vibraciju razumijevajući čin ili situaciju, osjetit ćemo transformaciju svakom svojom stanicom i osjetiti kako se energija mijenja iz one negativne u pozitivnu.

No kako ćemo znati što i kako promijeniti ako ne znamo što je u nama ili ako ignoriramo ono što nam se želi objelodaniti?

 

Ponekad se pisanje svodi samo na puko prenošenje trenutnih misli iz kojih se može i ne mora nešto izroditi. Nije niti važno! Važan je taj čin pisanja.

Ritual je to kojeg sprovodim i koji unosi mir, strukturu, posvećenost i svjesnost o tome da svaki dan radim nešto za sebe pa makar trajalo samo pola sata. 

Ponekad pisanje dovede do duboke katarze koja se događa na svim nivoima a najviše na onom fizičkom.

Tijelo plače svakom svojom stanicom a ja ga promatram i dozvoljavam mu. Držim ga u ljubavi, dajem mu svoje strpljenje, dajem mu svoje vrijeme, puštam ga, vidim ga. Te katarze uvijek su duboko iscjeljujuće.

To je moj ritual!

Nažalost ljudi su zanemarili, potisnuli ili su potpuno nesvjesni koliko su rituali važni. Pri tom ne mislim na ritual ispijanja jutarnje kave (mada je i on divan ako pritom ne razmišljate o tome što morate odraditi tijekom dana), nego duboka posvećenost svojoj nutrini, osjećajima i mislima koji su izronili iz našeg nesvjesnog.

I zato ja pišem!

Olovkom u posebnu za to određenu tekicu.

Prenosim energiju svoje duše, kroz mišiće, krvotok i kosti u ovaj svijet.

 I nakon toga odlazim na šetnju! A o hodanju u nekom drugom postu.

 

~Natalija