Share Button

U prošlosti kao dijete pa sve do svoje 25 godine života, bila sam prilično zatvorena i vrlo osjetljiva. Sa suncem, mjesecom i Merkurom u znaku Raka te podznakom u znaku Škorpiona, sve sam promatrala kroz prizmu emocija. U mojim se očima ili očitovala duboka tuga i bol ili kratkoročna radost. Upijala sam teške energije iz svoje okoline i često ih pripisivala sebi, ne shvaćajući tada da sam samo spužva koja upija tuđa emotivna i mentalna stanja.

Bilo me vrlo lako povrijediti i često sam dugo procesuirala i vrtjela unutarnje dijaloge i monologe koji su stvarali još veću dramu u mom životu.

Rijetko ste me mogli čuti da se izjašnjavam o nečemu. Ja sam bila onaj skriveni lik koji čuči iza gomile podignutih ruku i bučnih glasova, i moli Boga da ga nitko ne prozove i pita za mišljenje.

Imala sam svoje mišljenje no uvijek sam se bojala da je glupo i da će mi se drugi smijati. Često nisam niti znala kako bih ga riječima opisala no zato sam ga duboko u sebi snažno osjećala.

Patila sam duboko i jako. Ponekad bih cijeli vikend doslovce provela u krevetu, samo spavajući. U ponedjeljak bih se ustala sva izmoždena s mišlju: “Nema veze. Idemo dalje”.

Te duboke boli nisam imala s kime podijeliti. Ne bi me nitko razumio niti bi smatrao normalnim da netko tako mlad i s naočigled dobrim i normalnim životom, može u sebi nositi toliko boli.

Na poslu sam imala silnu potrebu dokazati se kako bih uspjehom zaboravila tugu. I kada bi i pala neka kritika ili se moj rad nije cijenio onoliko koliko sam očekivala, taj dan i tjedan završili bi u tjeskobi i patnji.

No s druge strane znala sam stvoriti predivne odnose s ljudima. Oduvijek sam smatrala da svatko zaslužuje da se prema njemu odnosim s poštovanjem i da u njemu budim čovječnost i ljudskost kroz lijepu riječ i osmijeh. Nikada mi ništa nije bilo teško učiniti za druge. U tome sam i sama stekla duboko poštovanje i dan danas ne prođe dugo vremena a da ne čujem nešto dobro o sebi od ljudi iz moje prošlosti.

Mama mi je jednom prilikom rekla kako joj je njen otac, moj djed jednom prilikom rekao: “Ne nabijaj mi kapu na oči”. Ta me se izjava silno dojmila i ja sam je pretvorila u svoje pravilo koje i dan danas nosim u srcu a glasi:” Nikad ne čini ništa zbog čega moraš sagibati glavu!”.

Ljudi su oduvijek voljeli moju toplinu, nježnost, dobrotu, spremnost na pomoć i suosjećanje…no rijetki su vidjeli moju bol.

Ta potisnuta i rijetko izražena patnja rezultirala je problemom s desnim jajnikom koji je svakodnevno bolio. Ta bol se posebno očitovala u danima kada sam bila ljuta ili depresivna. Sama bol još je više poticala eksploziju negativnih emocija.
Tada je istovremeno počelo i moje veliko nezadovoljstvo s poslom. Odjednom je iz osobe koja je bila pokretač smijeha i radosti u poslu, nastala osoba koja dolazi na posao, zatvara se u sobu i ne izlazi do kraja radnog vremena. Na početku su me moji radni kolege čudno gledali da bi me na kraju već počeli izbjegavati (što je meni s jedne strane pasalo no s druge strane još više bacalo u jad). To je trajalo dvije godine dok nisam pukla i odlučila ostaviti sve iza sebe i posvetiti se sebi i svojim snovima.

Fizička bol je i dalje bila prisutna i s novo stečenom slobodom, blokirane emocije u tom dijelu tijela počele su se oslobađati. Najprije je krenulo s ogromnom ljutnjom koja je znala biti razarajuća i demonska. Njeno je čišćenje trajalo dvije godine.

Uz to sam osjećala i ogroman strah koji je vrlo često znao biti paralizirajući i znao me je iscrpiti do krajnjih granica i baciti me u bezdan bezdušnosti i apatije.
Znala sam plakati danima. Ponekad i bez posebnog razloga. Sve sam doživljavala osobno i sve mi je govorilo da sam niškoristi i da ću propasti.

Moje jedino svjetlo u mraku u tom periodu su bili moji učitelji, mentori i prijatelji koji su me bodrili i iscjeljivali te malobrojni klijenti kojima sam davala ono malo svjetla što sam ga i sama imala.

Moj jedini luksuz je bio otići na sat Pilatesa koji mi je davao osjećaj da IPAK činim nešto dobro za sebe i za svoje tijelo. To su bili i jedini dani kada sam izlazila među ljude. Većeg kapaciteta tada nisam imala.

I onda je polako svakim danom postajalo sve bolje i lakše. Dani tuge i straha počeli su se prorjeđivati a ja sam osjećala sve veću volju i radost. Znala sam da su teški dani iza mene.

Osjetila sam se ponovno živom i svojom. Sada s još većom empatijom i suosjećanjem u srcu te većom željom da pomognem svima onima koji pate, koji su u vrtlogu svojih emocija i prolaze kroz slično iskustvo kroz koje sam prošla i ja.
Nažalost nemam čarobni štapić kojim bih maknula patnju ali im makar mogu reći da će i tome doći kraj ako ustraju, ako se prepuste i ako u srcu zadrže misao da ih svjetlo SIGURNO čeka na kraju tunela.

~Natalija

Slika: Anabela Faia