Share Button

Koliko ste puta imali potrebu pomoći nekome, ne pitajući se da li time pomažete ili odmažete toj duši i zadirete li u njenu slobodu odabira i odlučivanja?

I ja sam bila takva prije 10 godina dok nisam naučila da svaka duša ima svoj put i svoj ritam duhovnog razvoja.

Često sam bila svjesna “pogrešnih životnih koraka” dragih mi osoba i pokušavala sam im to dati do znanja, no ta moja uporna potreba za pomaganjem nije uvijek padala na plodno tlo, što bi u meni izazivalo ljutnju.

Nisam shvaćala da ti isti ljudi u tom trenutku nisu mogli ili željeli čuti ono što sam im govorila.

Nakon nekog sam vremena prestala izigravati Majku Terezu i trošiti svoje riječi, vrijeme i energiju i dozvolila da ljudi sami odluče kada žele (i da li uopće žele) zatražiti moju pomoć.

I od svog sam učitelj nekoliko puta dobila jasnu poruku da nije moje da mijenjam one koji to ne žele nego da se posvetim sebi.

Ono što me se najviše dojmilo u cijeloj priči jest spoznaja da je mnogim ljudima potreban pad na dno da bi se razbudili i da im ja svojim uplitanjem u život mogu spriječiti to razbuđivanje.

Također velika briga, pogotovo roditelja spram djece i svijest o tome da kao roditelj znamo što je najbolje za naše dijete (obično pretačući naše podsvjesne i nikada iživljene želje i potrebe) mogu u djetetu stvoriti veliku konfuziju i odnijeti ga na krivi put u najkritičnijem razdoblju formiranja osobnosti.

Stoga se uvijek prije prvog koraka da utrčite i upletete nekome u život, zapitajte: Da li time pomažem ili odmažem toj duši? Imam li uopće pravo miješati se u nečiji život?

~Natalija