Share Button

Do prije nekoliko godina u mom je životu vladala jedna karakterna osobina koja se zove PONOS.

Ponosila sam se tom osobinom smatrajući je nečim pozitivnim. Smatrala sam da je u redu moći sve učiniti sam, koliko god mi teško bilo. Smatrala sam da je sramota prihvatiti pomoć koja mi se nudi, ako ja imam dvije noge, dvije ruke i glavu kojom mogu razmišljati.

Nisam niti slutila koliko povrjeđujem osobe koje su mi pomoć nudile, odbijajući ih ponosito.

Nisam niti znala koliko sam smislenije i lakše mogla prosanjkati životom da sam pomoć prihvatila.

No moj ponos i moj Ego su bili jači. I ja sam se time ponosila!

Dok nisam spoznala da je ponos jedna od najgorih karakternih osobina.

Shvatila sam da sam time htjela pokazati da sam bolja od drugih, da mogu bolje i da mi ničija pomoć ne treba.

Dok je uistinu nisam zatrebala.

Sjećam se kao da je danas- plač i jad- i riječi moje prijateljice “Treba ti moja pomoć. Nemoj biti tako ponosna. Ja ti mogu pomoći”.

Osjećala sam se kao da me je netko odalamio lopatom po licu, jer JA nisam mogla učiniti nešto za sebe. Osjećala sam da mi se daje nešto na što ja nisam mogla odmah uzvratiti.

No nije bilo druge, nisam imala drugog izbora. Moj je ponos morao biti skršen i ja sam pomoć prihvatila.

I znate što se dogodilo? Nakon nekog vremena sam se prestala osjećati jadno i nisam se više osjećala manje vrijedno. Jedino što sam osjećala jest neizmjerna sreća, radost i blagoslov što imam nekoga tko mi od srca želi dati i pružiti ono što mi je u tom trenutku bilo potrebno.

I zato…

Nemojte biti ponosni prihvatiti tuđu pomoć.
Nismo rođeni da živimo sami.

I nitko neće misliti da niste sposobni pobrinuti se za sebe.

Dapače, onaj tko daje sa srcem raduje se davanju a još više prihvaćanju dara.

Jednoga dana i vi ćete pomoći nekome i time donijeti ravnotežu u život.

Natalija.