Share Button

Ponekad mi se slama srce kada vidim drage klijente i prijatelje kako pate.

Znam da imaju znanje, znam da su pročitali mnogo knjiga i bili na mnogo tečajeva i da neki i sami podučavaju i drže radionice, no još uvijek ne žive, još uvijek nisu u potpunosti prihvatili život, još uvijek ne žive svoje potpuno JA.

Zašto je tome tako? Zato što sve razumiju na nivou uma no tu spoznaju nisu spustili u tijelo. Nisu primijenili svoje uvide, svoje teorije, svoje spoznaje.

Nisu učinili potreban korak prema manifestaciji, kreaciji. Nisu krenuli u akciju.

Ako spoznaje ne spustimo u tijelo, to je kao da imamo sjeme ideje u ruci ali ga nikada ne stavimo u zemlju da proklija.

Ne uzmemo motiku u ruku, ne zamahnemo, ne napravimo rupu, ne oznojimo se, ne uprljamo ruke…
I možda se bojimo da sjeme uopće neće proklijati, no kada bi život razmišljao na taj način onda svijet ne bi bio ovako ljepotom i raznolikošću bogato mjesto.

Bojimo se da će boljeti! Bojimo se da će sve one rane koje smo nekada davno zakopali u svome tijelu ponovno izaći na svjetlo dana i da će to donijeti još boli.

Da, boljeti će. I kao što sjemenu treba snage da probije svoju opnu i proklija kroz tvrdu zemlju, tako je i nama potrebno vrijeme, snaga i ponekad bol da bismo izrasli. No razumjevši bol, osjećajući je, prestajemo se protiv nje boriti i ona nestaje.

no to ne možemo učiniti sjedeći ispred monitora naših kompjutera nadajući se pronaći neku čarobnu formula koja će nas pokrenuti ili biti u stalnoj potrazi za nekim tko će nam reći da čarobna pilula ipak možda postoji.

Bojimo se tražiti više od onoga što osjećamo da zaslužujemo. Držimo se grčevito za ono što imamo jer to pruža iluzornu sigurnost. I ta je sigurnost građena na tektonskom tlu jer u svakom trenu i manji emotivni potres može napraviti još veći raskol.

Želimo da nam netko kaže da će biti bolje.

No nitko nam ne može reći da je 100% sigurno da ćemo uspjeti.

U to se moramo uvjeriti sami. Osloniti se na vlastite noge, podići se sa stolice i pokušavati iznova i iznova.

Sjetite se samo vaših prvih koraka. Padali ste i dizali se, plakali, tražili majčine čvrste ruke…no niste odustajali.
Majke sada više nema da vas drži. Sada tu sigurnost morate otkriti u sebi.

Ako je ona nije u vama izgradila i ako osjećate da u vama postoji rana vezana uz vaše roditelje, radite na tome. Nemojte okrivljavati svoje roditelje niti ih mrziti. Oni su s razlogom bili takvi. Vi ste ih odabrali! Njih ne možete iscijeliti i promijeniti ali možete sebe.

Toliko je mogućnosti koje možete iskoristiti. Toliko opcija koje možete primijeniti. I ne zaboravite da ste um-tijelo i duh a ne samo um. Ako i jedna komponenta u jednadžbi nedostaje, vaš proces promjene neće biti potpun.

Ako ne primijenite svoje postulate, ako ne iskoračite iz svog straha i ne poduzmete sve što je u vašoj moći da živite život kakav želite, polako ćete se gasiti i izgubiti vjeru u sebe i život.

Ne predajte se dok još niste iskušali sve opcije.

Nekoliko pitanja za unutarnju opservaciju:
1. Kada pomislite na neki važan korak koji morate učiniti (ili ste trebali učiniti), koje se emocije javljaju u vama?
2. Gdje ih osjećate u tijelu?
3. Koje se misli javljaju?
4. Što bi se dogodilo kada biste taj korak učinili sutra? Kako bi se vaš život promijenio?
5. Da li biste nekoga time povrijedili ili uvrijedili? Što biste time izgubili?
6. Kako bi izgledao vaš život za 5 godina da odustanete od odluke?
7. Kakav zapravo život želite?

Budite potpuno iskreni prema sebi pri odgovaranju na gore postavljena pitanja. Dozvolite i svome tijelu da vam pokaže gdje ga boli, gdje ste pohranili svu hrpu emocija i dozvolite mu da se iscijeli.

Sretno!

Natalija.