Share Button

Oduvijek sam voljela blagdan Božića. Mislim da zapravo više volim pripreme za Božić i tu divnu predbožićnu energiju kojom je sve obavijeno.
Doduše kako se vrijeme skratilo, već mi se godinama čini kao da iz ljeta ulazim direktno u zimu. Jesen kao da mi je prekratka i kao da nestaje.

Božić je kod mene naravno obiteljski blagdan i bilo bi svetogrđe ne proslaviti ga u krugu obitelji, u našoj obiteljskoj kući na selu.

Mene uvijek nekako dopadne pečenje kolača i kićenje bora (kod mene u obitelji bor se kiti na Badnje veče). Sjećam se dok mi je baka bila živa i dok sam bila mala, da smo uvijek ona i ja išle u “krađu” jelke. Gacale bi po snijegu (tada je snijega uvijek bilo sigurno do koljena) do obližnje šume i tamo usjekle jelkicu koju sam uvijek ja birala. I onda bismo je polako dovukle natrag preko polja i ja bih je sva sretna ukrasila nakitom kojeg sam izradila u vrtiću.

Iz kuhinje se uvijek širio miris bakinih vanilin keksa na mašinu, vanilin kiflica i šapa a ja sam bez obzira na godine (baka nije imala milosti i njena misija bila je pretvoriti me u pravu domaćicu) bila zadužena za kremaste verzije kolača. Pilo se domaće kuhano vino, na šparhetu su za miris prostora uvijek cvrčale narančine korice a i suhe šljive su se namakale za kuhanje i pomoć probavi nakon obilnog masnog obroka.

Pjevušile su se Božićne pjesme i pripremala večera koja se jela nakon dolaska s Polnoćke. Sve je bilo obavijeno jednom divnom kompozicijom mirisa bora, kolača, hrane i naranče.

Ako je vrijeme dozvoljavalo, brzinsko sanjkanje na obližnjem brijegu bilo je poželjno. Mi djeca molili smo Boga da bude jako hladno i da se stvori korica na snijegu, kako bismo se što brže spuštali niz padinu. Sanjke nam tada nisu niti bile zanimljive. Najlonske vreće od umjetnog gnojiva napunjene slamom, puno su brže jurile. Bilo je crvenih, izgrebanih lica, pomodrjelih prstiju i mokrih nogu no ništa nije moglo spriječiti taj užitak. Najbolje je bilo kada nisi znao da li su ti noge mokre od znoja ili od snijega. Ako bismo došli kući umorni i mokri, baka je tada poduzimala opasne mjere prevencije od prehlade skuhavši nam svima rakije (da dobro ste pročitali) i mi bismo srknuli jednu šalicu kuhane rakije koja bi nas omamila i srušila u krevet i ujutro smo se budili bez bolesti i spremni za nove vratolomije.

Znalo se dogoditi da zbog snijega nestane struje i onda bismo sjedili uz plamen svijeće u toploj kuhinji, dok je iz šparheta pucketalo a vani je u tišini lepršao snijeg. Posebno sam voljela takve večeri jer bi se tada spustila neka posebna energija na nas i tada bi se uvijek pričalo o povijesti obitelji ili nekim dogodovštinama u selu a često bi i neke neobične, mistične priče pronašle svoj put kroz bakina usta.

Bake sada nažalost više nema i mi žene u obitelji preuzele smo njenu ulogu. No nije više isto. Nema više one opuštenosti, one seoske, domaće, tradicionalne atmosfere gdje si povezan s prirodom i onime što ti ona daje. Sve je ubrzano, sve modernizirano i razvodnio se taj čar kojeg sam kao dijete osjećala.

No trudimo se ne izgubiti ga. Smijeh i radost zajedničkog druženja, s ljubavlju pripremljena hrana i molitva da nam uvijek bude tako lijepo i da osjećamo Kristovu energiju u svom životu, najbolji su lijek za to.

SVIMA ŽELIM SRETAN BOŽIĆ!

Natalija.