Share Button

Moja mi je učiteljica Margaret uvijek govorila:

“Nije važna osoba, važna je lekcija. Ako ne naučiš određenu lekciju s jednom osobom, doći će druga, peta, deseta a ti ćeš se čuditi zašto uvijek proživljavaš jedne te iste situacije s naoko različitim osobama. Ako ne prepoznaš obrazac kojeg u sebi nose te osobe i svoju reakciju na te obrasce, tvoj će se život vrtjeti u krugu boli i patnje.”

 

I kako to uvijek biva, Svemir/Život/Bog/Pomagači/Više Ja, uvijek nas iznenadi lekcijom kada se tome najmanje nadamo.

No najprije uvod u priču:
Prije sedam sam godina bila u jednom odnosu koji me je iscrpio na svim nivoima a ponajviše onom emotivnom. Smatrala sam da činim veliku stvar žrtvujući svoj mir, energiju i vrijeme za ono čemu svi težimo a to je ljubav. Prešućivala sam povrijeđenost, potiskivala bol nanesenu zbog njegove šutnje, micala se s puta kako ne bih smetala, nastojala biti na raspolaganju kada je to bilo potrebno, plakala u sebi, jadala se prijateljicama, patila zbog hladnoće, rezerviranosti i zatvorenog srca. Osmijeh je potpuno nestao s moga lica i ja sam se osjećala potpuno poraženo i prazno bez snage da išta poduzmem osim da se predam.

Bojala sam se prekida a ponajviše izreći ono što osjećam.

Mislila sam da je moja LJUBAV jača od njegove tame. Mislila sam da mu mogu pomoći da se izvuče, da prodiše, da osjeti što je mir, što je povjerenje, što je ljubav.

No nije bilo na meni da rješavam njegovu tamu (Nije na meni da rješavam bilo čiju tamu). 

Na meni je bilo da otvoreno i jasno kažem da NE ŽELIM tu tamu u svome životu.

Na meni je bilo da jasno i glasno izgovorim što me boli, što me smeta, što ne želim trpjeti kao osoba, žena, duša.

Na meni je bilo da ODEM. Da se otrgnem iz ralja tog bolnog, iluzijom ispunjenog partnerstva.

No samovoljno to nisam mogla. Voljela sam i smatrala da za ljubav valja trpjeti pa i onda kada druga strana ne pokazuje nikakvu namjeru da se promijeni ili kad ponekad pod pritiskom vlastite unutarnje boli i suza, daje silna obećanja koja samo nakon par sati odbacuje s izrazima najvećeg gađenja prema samome sebi i svojim “besmislicama”.

Na kraju smo se ipak razišli…

Ja u svojoj ljubavi i boli potpuno skršena no ipak s nadom da će se možda IPAK jednoga dana nešto dogoditi što će mu otvoriti srce……a on u svojoj tami, vjerojatno odahnuvši da se opet može vratiti svom od nikoga poremećenog, jadnom, tužnom životu i živeći u lažnom uvjerenju da je zapravo s njim sve sasvim u redu.

On nije mogao podnijeti moju svjetlost a ja njegovu tamu. On nije podnosio što ja stalno želim promjene a ja što on ne želi promjene.

Često sam nakon te veze razmišljala što bi se dogodilo da sam izrekla svoju bol, da sam vrisnula i rekla: “Odjebi iz moga života. Ja to ne moram trpjeti. Ne želim to trpjeti.”

Da li bi se nešto promijenilo, da li bismo ostali zajedno?

Danas znam da to nije bila poanta priče. Poanta je bila u u mom suočavanju sa strahom i da ne dozvolim ikome da gazi po mome dostojanstvu.

 

No da se vratimo priči s početka…

Kao što ste vjerojatno shvatili, ja tu lekciju nisam naučila. Shvatila sam je u teoriji ali ne i u praksi.

I kako je samo lekcija ta koja je važna, ovoga je puta došla u obliku prijateljice koja je od jedne drage osobe, odjednom postala hladna, zatvorena, rezervirana, bešćutna osoba koja me nije mogla pogledati u oči bez da u njima nisam vidjela bijes, prezir ili podsmijeh (uglavnom je izbjegavala kontakt očima a na kraju sam i ja izbjegavala njen jer ga više nisam mogla podnijeti).

Gledajući nju osjećala sam se kao da gledam istu dramu samo s novim glumcima. Davila sam se u toj tami, nije mi dala disati, umarala me emotivno i iscrpljivala fizički, zbog nje nisam spavala i budila se kao zombie bez trunke energije. Prvi dan sam reagirala sa šokom i nevjericom te pitanjem: “Zašto mi se to događa? Što sam učinila da se prema meni tako ponaša?”

No nakon nekoliko sam dana shvatila da je u pitanju isto učenje:

Ostati, šutjeti i trpjeti ili izreći i otići svojim putem bez obzira na posljedice.

Odlučila sam se na ovo drugo, sada vjerna sebi i svojim osjećajima a ponajviše zavjetu da si više NIKADA neću dozvoliti da me bilo tko na svijetu omalovažava, podcjenjuje ili povrjeđuje. Ili kako je to Ingrid Divković lijepo rekla: “ Ne dajte sebe nikada za šaku ničega.” Bio to partner, prijatelj, rođak, roditelj ili sam dragi Bog.

Kada sam izrekla svoju istinu, osjećala sam kao da mi je pao teret s leđa. Kao da više ne postoji išta što se može ispriječiti na mome putu. Osjetila sam se nepobjedivom i nezaustavljivom. Osjetila sam se bogatom- bogatom novim iskustvom, novom mudrošću i spoznajama.

Energetski teror se i dalje nastavio no ja sam ga samo promatrala. Sada potpuno u svojoj energiji- neovisnoj o njenoj- u svom miru, u svojoj molitvi Bogu da me zaštiti i omogući da djelujem i odradim ono zbog čega sam došla, onima koji me žele čuti, na najbolji mogući način. Pustila sam njenoj tami da misli da me ima, pustila sam njenom Ego da misli da je glavni i da vodi igru. Pustila sam je da do kraja odigra sve poteze u rukavu. Pustila sam da me UČI. Pustila sam je kako bih VIDJELA, OSJETILA I NIKAD ZABORAVILA.

Nisam dala tami da me povuče u svoje ralje, nisam si dozvolila nervozu, bijes, ljutnju. Nisam osjećala krivnju.

Osjetila sam samo veliki ponos da sam konačno postala vjerna SEBI.

Drugoj sam osobi iznimno zahvalna za lekciju (i svima onima prije nje) te za sve neugodnosti koje mi je priredila, jer su mi one otvorile oči i dale mi do znanja što moram učiniti da bih spasila sebe.

I možda ovome prijateljstvu nema budućnosti. Ne znam i nije mi važno. Dok je trajalo, trajalo je. Svemu jednom dođe kraj, prije ili kasnije.

Od sveg prijateljstva, najvažnije mi je ono prijateljstvo koje imam sama sa sobom.

Izgubim li to, izgubila sam ono najvrednije- SEBE!

~Natalija