Share Button

Sinoć sam se prisjetila jednog od svojih najvećih strahova otprije desetak godina, odnosno prije nego sam počela raditi kao terapeut i iscjelitelj. To je bio strah od osude moje okoline kada sazna čime se bavim.
Što će reći moja obitelj, moji kolege, moji neki prijatelji? Bojala sam se njihove osude više od svega i tajila sam svoje interese, zatajivala samu sebe.

S obzirom na to da sam radila u renomiranom poduzeću na poziciji koja se smatrala visokom, održati imidž odlične poslovne osobe bio mi je prioritet. Reći da uz reputaciju koju sam imala i posao koji sam obavljala, imam interese koji se smatraju čudnim ili nenormalnim, u meni je budilo ogroman strah. U tim trenucima budile su se vizije spaljivanja na lomači.

Sjećam se kao danas reakcija svojih radnih kolega i prijatelja. Ja bih se vratila s nekog od tečaja mirna i sretna, spokojna i radosna te s novim odlukama za svoj život. Takva Natalija im se nije sviđala. Moju potrebu za šutnjom nazivali su tugom, povučenošću, skrivanjem. Na moje odlučno “Ne” rečeno mi je da imam crnu dušu.

Kada sam ipak nakon nekog vremena progovorila o svojim interesima, govorili su mi da me ne razumiju, da je to što radim “prodavanje magle” i da od toga nema života. Neki su me pokušali zastrašiti vlastitim (ne)iskustvima ili odgovoriti od onoga što radim a neki su me samilosno gledali pogledom koji je govorio: “Ti si očito prolupala”.

Oni su nesvjesno htjeli onu staru Nataliju koja se uklapala u njihov obrazac, njihovu ladicu, htjeli su Nataliju punu strahova, manjka samopouzdanja, s maskom na licu jer su se i oni sami skrivali a ja sam im pokazala da to više ne moraju. No nisu to željeli, nisu to mogli.

Kao što niti ja nisam mogla u potpunosti otvoriti sebe…i oni su mi na to ukazivali svojim reakcijama.

Na kraju se svemir pobrinuo da moja istina bude potpuno razotkrivena u krugu radnih kolega i to u banalnoj, smiješnoj situaciji. U tom sam trenutku htjela propasti u zemlju no nakon nekoliko sati introspekcije, shvatila sam da moram biti zahvalna jer sam konačno slobodna.

Kada sam u potpunosti prihvatila sebe, shvatila sam da u mojoj okolini postoji mnogo više ljudi (nego što sam očekivala) koji su zainteresirani za ono što radim i da se i sami bave ili interesiraju za neku od duhovnih tehnika. Bila sam istovremeno oduševljena i šokirana.

A oni koji su me osuđivali, koji me nisu razumjeli i koji su me smatrali čudnom, otišli su, nestali iz moga života a na njihovo su mjesto došli novi ljudi, nove duše. Duše koje se svakodnevno bore, suočavaju sa svojim strahovima i otporima, koje znaju zbog čega se ujutro bude i zbog čega dišu. Hrabre duše!

I sretna sam što sam ono što jesam i radosno to otkrivam svijetu.

A vi? Da li skrivate svoje pravo JA i zbog koga?

Natalija