Share Button

Sve je počelo sinoć. Odjednom iz vedra neba, kao lopov u noći, pojavi se emotivna težina. Odjednom svijet postaje taman i hladan, beživotan i bez smisla. Ostadoh zatečena! Sva radost i dobra volja nestali su kao kad tamni oblak zakrije sunce.

Ništa mi nije jasno. Nema svjesnog, opravdanog razloga za takvo unutarnje stanje. Sve je do prije sat vremena bilo sjajno.
Odlazim u krevet nadajući se da je to nešto što će do jutra proći no taj osjećaj me prati i kroz noć. Sanjam a u snu osjećam da nešto nije u redu. Budim se i sa svakim buđenjem osjećam taj teret. Pritišće me, govori mi da nema smisla živjeti, ustati, raditi, boriti se. Budi se sumnja u sebe i vlastiti put. Želim da taj osjećaj nestane i ponovno upadam u san. Budim se kasnije no inače.

Nastojim tuširanjem povratiti svježinu, volju, radost. Molim vodu da ispere tu energiju. No osjećam je i dalje. Kao da mi je netko sjeo na srce i guši me, guši.

Gledam je, promatram…želim znati što je i otkuda je došla. Što mi želi reći, što poručuje?!

Zagledavam se duboko. Ulazim u svaku poru, srž. Ulazim u sebe.

Želim je otkriti, razotkriti. Tog “lopova” što mi krade svjetlo.
Duboko udišem u svoje srce i samo promatram.
Ne mislim, samo osjećam.

Volim se. Volim taj duboki jaz. Punim ga s to malo svjetla što osjećam i spremnošću da ga prihvatim. Ta bol, arhaična bol kojoj je potrebna naša pažnja…iskrena, topla pažnja. Ne osuda, ne odbacivanje, ne kritika…pažnja.

I odjednom polako se počinje topiti. Vidim svoje nasmiješeno lice. Osjećam blagu vrtoglavicu i slabost kao nakon bolesti. U ušima mi zuji, energija se mijenja.

Sve je opet dobro i bolje. Što god da je bilo, nestalo je.

Nestalo pod budnim okom promatrača koji ne osuđuje, koji prihvaća i transformira.

 

Slika: Denton Lund