Share Button

Ljudska civilizacija trenutno živi okružena ogromnom količinom straha.

Mnogi sveti spisi i sveti ljudi govore kako se nalazimo u doba kaosa iz kojeg nas može izvući samo dovoljan broj ljudi koji će djelovati u ljubavi i ujedinjenju.

Gdje god se okrenemo, dočekat će nas negativne vijesti, od onih vezanih uz planetarnu situaciju do ekonomskih, političkih i socijalnih.

U takvoj energiji nije lako živjeti niti funkcionirati a energija straha, ako joj dozvolimo, može nas u potpunosti sabotirati i blokirati.

Mnogi od nas nastoje živjeti svoj život ne osvrćući se puno na ono što se događa nastojeći time izbjeći negativnost i negativne ljude. Živimo u svojim sigurnim gnijezdima, komfornim zonama i zadovoljno trljamo ruke jer eto mi smo ponad onoga što se događa izvana.

No htjeli mi to ili ne, ono što se događa oko nas sve nas pogađa na ovaj ili onaj način.

Ne možemo ne djelovati, ne možemo ne brinuti.

I tu se pojavljuje jedan problem, a u ovom tekstu ću se osvrnuti na nas koji osjećamo da nam je misija i put pomaganje ljudskoj civilizaciji i duhovni rast.

Svi mi sanjamo o životu kojeg želimo živjeti no rijetki su oni koji se i u situacijama kao što je trenutno ova na Zemlji, usuđuju živjeti taj život. Čak i kad nam svemir otvori vrata mogućnostima, mi preispitujemo, strahujemo, odgađamo i na kraju bježimo od poziva.

Prije nekoliko sam dana postala bolno svjesna činjenice da sam u svojoj prošlosti i ja često odbijala pozive i nisam odrađivala ono što je od mene traženo.

Čak i kada poziv dođe s najvišeg nivoa, onog Božanskog, mi se oglušujemo i bježimo a s druge strane tvrdimo da smo duhovni i da želimo pomoći ljudskom rodu.

Čega se bojimo? Bojimo li se ljudi, negativnih reakcija, preispitivanja, osude? Da li su važniji ti zli ljudi ili naš stav prema životu i želja da pomognemo?

Možda ne vjerujemo dovoljno sebi i u sebe?

Kada sam postala svjesna koliko sam mogućnosti i ja propustila, samo zbog toga što sam osjećala ogroman iracionalan strah, nesigurnost ili naprosto lijenost osjetila sam duboku bol i pokajanje.

Jer svaki se poziv iz duhovnog svijeta događa onda kada je to potrebno i kada je pravo vrijeme.

Poziv dolazi samo onda kada je važan i kada treba djelovati odmah.

Ako smo došli kao duše koje su za svoju misiju odabrale pomaganje, onda je red na nama da se tog poziva držimo i dalje. I da djelujemo onda kada je to potrebno i važno. Nema odgode, nema negiranja, nema odbijanja.

Poziv je tu i sad i tko smo mi da ga odbijemo, važemo ili preispitujemo?!

Mi smo produžena ruka duhovnog svijeta, nositelji svjetlosti.

Zašto se povlačimo u tamu i dajemo joj prednost i vlast? Mi smo zaštićeni i možemo sve što želimo. Nemojmo više odbijati poziv. Učinimo sve što je u našoj moći da se svjetlost širi, svatko na svoj način, neki malo neki puno. No nemojmo bježati, skrivati se i odbijati. Uvijek postoji mogućnost za djelovanje i ono će se pokazati kao najbolji mogući dobitak.

Prionimo zajedno i učinimo najbolje za ovu planetu i njene stanovnike.

~Natalija