Jedna od mojih dragih klijentica i redovita čitateljica mojih postova na Facebooku, zamolila me da pišem o blizanačkim dušama. Nakon par minuta razmišljanja, shvatila sam da u taj koncept ne vjerujem.
(Koncept duša blizanaca temelji se na tome, da smo prije nego što smo odaslani na naš razvojni put, razdvojeni na dvije polovice i cijeli naš život tragamo za tom našom drugom “izgubljenom” polovicom.)
A evo i zašto:
Svi smo mi duše koje dolazimo iz istog izvora, izvora kojeg smo nazvali Kreator/Božanska energija/Bog.
Svatko od nas stvoren je u ljubavi i iz ljubavi kao unikatna, jedinstvena duša i s istim kapacitetom ljubavi kao i naš stvoritelj. Kao takvi (na nivou duše) mi smo rođeni potpuni i jesmo potpuni.
No odlučivši se inkarnirati u fizičkom tijelu i na Zemlji, iz koncepta jedinstva ulazimo u koncept dualizma (život gdje duše nastanjuju muško ili žensko tijelo). S obzirom na dug razvojni put svake duše, u kojem ona prolazi razna učenja i kroz koja nakuplja razne negativne energije, te se energije aktiviraju tijekom inkarnacija i naša duša zaboravlja da dolazi iz energije potpune ljubavi (sve dok je transformacijom tih negativnih energija sama ponovno ne pronađe).
Svatko od nas ima vlastitu sliku što je ljubav.
Za mene je ljubav ravnoteža svih podržavajućih energija (koje tvore našu esenciju) u našem energetskom sustavu, do koje dolazimo kada osvijestimo sve lekcije i transformiramo sve energije koje blokiraju naš energetski sustav.
Otvaranjem tog istog sustava, u potpunosti se povezujemo s izvorom-Bogom čija nas energija podsjeća na ljubav, prihvaćanje i suosjećanje i aktivira naš sustav ljubavi.
Dok to ne osvijestimo, tragamo za supstitutima u našoj okolini (kroz partnera, prijatelje, obitelj) nadajući se da će nam netko izvana pružiti taj potpuni osjećaj kojeg se negdje duboko u sebi sjećamo.
Iz tog je u “New Age” zajednici nastao romantični koncept blizanačke duše. Duše koja je naša polovica ili naš komplementarni par i koja će u naš život donijeti tako dugo očekivanu ljubav i sreću.
No ako smo svi stvoreni potpuni, unikatni i iz istog izvora, postoji li uopće potreba za komplementarnim parom na nivou duše? Nije li naš jedini “par” koji nam može dati potpunost, izvor koji je u nama?
Sad bi netko mogao upitati: “Ok, a zašto smo onda rođeni u svijetu dualnosti?” “Što pak iz toga moramo naučiti?”
Rođeni smo kako bismo iskusili neiscrpno bogatstvo kreacije kroz igranje različitih uloga i življenje u različitim ambijentima no opet sa ciljem vraćanja u jedinstvo i cjelovitost.
Što dobivamo čežnjom za nekom osobom, van nas, koja će nas voljeti bezuvjetno? Uvjerenje da sami sebi ne možemo dati tu ljubav i da samo tamo vani postoji netko tko nam treba da bismo se osjećali potpuno.
Tragajući za tim nekim izvana nesvjesno bježimo od sebe, živimo u nekim romantičnim bajkama i puni očekivanja. S obzirom na to da nitko ne može ispuniti naša očekivanja (osim nas samih-za sebe), razočarano se uvjerimo kako to sigurno nije naša blizanačka duša, i opet se dajemo u potjeru i opet bježimo od sebe. Nakon nekog vremena (nakon višestrukih razočarenja) upadamo u dublji jaz emocija smatrajući kako nismo dovoljno dobri, kako nas nitko ne voli i kako nismo dostojni ljubavi. Ne shvaćamo da je ljubav bila oduvijek tu (u nama) samo se nismo potrudili pronaći je, otkriti je, razmaknuti zavjese, pročistiti kanale.
Koncept srodne duše mi je puno bliskiji.
Srodnim dušama smatram one duše koje se nalaze u našoj skupini duša (kao recimo kockice unutar mozaika koje se savršeno poklapaju jedna uz drugu) i to su duše s kojima ugovaramo učenje najvećih lekcija. Srodna duša ne znači nužno i partner. Srodna duša može biti roditelj, prijatelj, profesor i sl. Netko s kime odmah kliknemo i tko nam pruža priliku za vrlo velike kvantne skokove u učenju. Srodna duša nam može biti i netko koga možda smatramo neprijateljem i tko pritišće sve naše okidače. Da, i to je srodna duša, vjerovali ili ne…
No, koliko god žudjeli ili željeli srodnu dušu u svome životu, često se zna dogoditi da od nje pobjegnemo glavom bez obzira jer je to netko pred kime ne možemo glumiti niti se skrivati.
To je netko tko otkriva naše najdublje skrivene tajne. Da, ta duša može otvoriti naše srce no voleći nekoga ne znači da automatski volimo i sebe.
No, kako god nazivali te duše (twin soul, twin flame, soul mate)…vjerujte mi da su one samo tu da nam pomognu naučiti određene lekcije.
zanimljivo mi je ovo o bježanju od srodnih duša glavom bez obzira hehehe
Zgodno jel da?! 🙂
…zato i je put osvještavanja prepun saznanja,uvida,izazova ali i nagrada,a sve to da uistinu spoznamo sebe kao već cjelovite.Divno si sve dočarala riječima.
Hvala Iskra! 🙂
Draga Natalija,to ste napisali baš onako kako i ja razmišljam,samo jezgrovitije i tečnije od mojih zapisa u glavi.Moja dugogodišnja želja je da budem dostatna sama sebi ,da moje raspoloženje i osjećaji ne ovise o nekom izvan mene…….ali,tugica me obavija jer još ne dišem i ne živim svoju dušu.
Hvala vam na vašim postovima,uvijek ih rado pročitam.
Najljepši pozdrav !
Hvala Rina! Za sve je potrebno vrijeme. Samo strpljivo i nježno sa sobom. Šaljem ljubav :).
Divno napisan članak…baš sam ovih dana razmišljala o konceptu srodnih duša i mogu reći da mi se sviđa kako je to ovdje opisano…
Hvala Tanja! 🙂
Draga Natalija,
pišeš da bi ti bilo jako drago da ostavimo svoje komentare na tvoj tekst, pa, nadam se da ćeš nakon svih komentara, sebe jako podragati što je divan način pružanja samoljubavi sebi i samoistraživanja Energije Stvaranja (materije), energije plodnosti, stvaralaštva, odnosno stvaranja Duha u materiji koju na istoku nazivaju kundalini, a na zapadu je poznaju kao seksualnu energiju.
Iz moje unutarnje samosvjesnosti, mogu napisati da ljudsko biće može živjeti iz ljudske i iz božanske (duhovne, izvorne) perspektive na Život. Ljudska (žablja) perspektiva u Životu vidi “tvin soul flame” i vjeruje u koncept ljudske sreće koja je uvjetovana i to uvijek nečim izvan ljudskog bića, dok božanske (izvorna, ptičja) perspektiva Život razumijeva kao izraz i kreaciju Ljubavi, Izvorne (bezuvjetne) koja nema potrebu za ničime izvana, jer Ljubav je Sve i sve (u Životu) je u Ljubavi. To se jasno, može prenijeti i na partnerske odnose između žene i muškarca. Ljubavi ništa ne treba izvana, Ona je samodostatna, nezavisna i cjelovita, istražuje sebe kroz razne izraze Izvora Svega Što Jest-Stvoritelja-Ljubavi. Svaka Duša je čista izvorna Ljubav i kao ljudsko biće može izabrati da sebe istražuje i živi iz ljudske ili iz božanske perspektive. Ljudska perspektiva omogućuje: ograničenost, bol, patnju, nerazumijevanje Života …neslobodu, a božanska: neograničenost na svim razinama, Radost i stalan osjećaj ničim (izvana) izazvane Ljubavi. Izvorna (bezuvjetna) Ljubav je sveprisutna multidimenzionalna samosvjesnost Stvoritelja. Zato u biti, svakom čovjeku ne treba ništa izvana da bi sebe doživljavao i živio ispunjenim, radosnim i samoostvarenim Životom. Za taj Put mu ne trebaju nikakvi gurui, učitelji, vodiči, religije i slično. Kada se ponovo prišteka na Izvor-Ljubav, uvijek dobije sve što mu je potrebno i sve što za-traži, te tako sebe samospoznaje kao stvaratelja, kreatora.
Hvala ti draga Natalija na tvojoj iskrenosti i hrabrosti izražavanja sebe i svojih vjerovanja.
Hvala Damirian! Lijepo je pročitati tekst koji pršti čistom sviješću.
Draga Natalija!
Hvala na tako opširnom i iskrenom tekstu! Sve mi je potpuno jasno, ali, ponekad, kad nam se energije spuste i kad smo u disbalansu/ a to je sve normalno u ovom materijalnom životu/ pitamo se za neke stvari zašto su baš takve, zašto nam se to događa! Pa, kad to osvijestimo, sve nam je jasno. Mi smo sami sebi srodne duše, samo mi se možemo usrećiti, nitko izvana i nitko drugi, ali zato smo došli na ovaj svijet da bi naučili neke lekcije. Hvala ti draga Natalija, jer, kad god malo “padnemo” tvoji tekstovi nas probude !
Hvala Ana! Drago mi je da moji tesktovi pobuđuju interes a još više da pomažu. Šaljem ljubav 🙂
pozdrav.
Svatko ima pravo na svoje mišljenje (svi ga imamo, na kraju krajeva i ništa nije ni točno ni pogrešno). Moje mišljenje se ne poklapa s ovim. Smatram da blizanačka duša ne postoji da bi nas učinila cjelovitima, već da nam pomogne na razne načine da rastemo (najčešće upravo odvojenosti, sukobima i provokacijama) da budemo cjeloviti kao jedinka, da se sjetimo tko smo, da funkcioniramo kao jedinka da bi podigli svoju svijest i duhovno rasli, te se jednom tek tada susreli. Tek tada kad možemo funkcionirati kao jedinka. Dakle mislim da je poanta upravo u suprotnome onome što je ovdje gore opisano, ali opet kažem, to je samo moje mišljenje, moj osjećaj, ali i moje iskustvo.
Hvala na komentaru Irena. Cijenim različita mišljenja.
Natalija 🙂
Do nedavno bih se složila s vama, ali onda, nedavno, 22.08.2017. sretoh svog plamenog blizanca. Sve srodne duše,ljubavne,platonske…koje sam do tada srela ne mogu se usporediti ni približno s tim. Jedina istina u koju sam u vezi toga sigurna jest, kad sretnete svoju blizanačku dušu to ćete sa sigurnošću znati.
lijep pozdrav
Draga Rebecca,uživajte u svojoj ljubavi! To je najvažnije. Sve ostalo je samo osobno mišljenje i istina.
Natalija