Share Button

Teško je živjeti radosno i ispunjeno kada ne živiš svoje snove!

Još i dan danas nakon već 7 godina od mog odlaska iz poduzeća u kojem sam radila 15 godina, ljudi me pitaju što mi je bilo i zašto sam to učinila.

Zašto sam napustila posao gdje sam imala nad-prosječnu plaću, službeni auto, mobitel, posao koji mi je omogućavao stalna putovanja, druženje s mnogo ljudi različitih profila, dobrog šefa i podržavajući kolektiv…posao u kojem sam se dokazala i u kojem su me ljudi voljeli i poštovali…ukratko posao kakav bi svatko poželio?

Ja im uvijek odgovaram da sam samo slijedila svoj san koji sam davno počela sanjati.

San o tome kako ljudima svojim iskustvima, znanjem, energijom pomažem da se otvore svojoj veličanstvenosti i spoznajama da su više od onoga što misle da jesu.

Jer to je bila moja MISIJA, moja SVRHA i tome se nisam mogla niti željela odupirati!

Kada sam počela javno obznanjivati svoj odlazak, ljudi su me u čudu gledali.

Nisu mogli vjerovati da bi netko s mojim statusom i imageom to uopće želio učiniti.

Slušala sam priče o tome kako mi stvarno nije potrebno da počinjem ispočetka, da se ponovno dokazujem, da krećem u nešto u što većina ne vjeruje i zbog čega bih mogla dospjeti u financijske poteškoće.

Bila sam svjesna i svih dobronamjernih savjeta no i onih Ego/Niže Ja izjava drugih ljudi koje su me trebale odvratiti od mojih nauma, no moja tvrdoglavost i spoznaja da ako sada, u svojim četrdesetim ne napravim zaokret neću možda nikada više. I možda nikada neću imati tu ludu hrabrost i ludost.

Znala sam otprilike što me čeka.

Nitko mi nikada nije rekao da će biti lako i znala sam da će biti potrebno mnogo odricanja, truda i energije.

Znala sam da ljudi neće odmah nahrliti kada čuju što radim. Za to je trebalo naučiti strpljenje.

Znala sam da će proći dosta vremena dok ne steknem povjerenje ljudi i dok se dobar glas ne počne širiti.

No nisam znala da će se u meni probuditi teški i tamni strahovi koji će mi govoriti da nisam dovoljno dobra, da sam pogriješila u svom odabiru budućnosti, da sam trebala pričekati dok prođe recesija.

Borila sam se s tim emocijama i tvrdoglavo ustrajala u svom cilju.

Stoički sam izdržala i taj period znajući da iza toga mora doći bolje vrijeme…i došlo je.

Postala sam svjesna da sam ja ta koja kreiram svoj život u potpunosti.

Da ako sam ja dobro i posao je dobro.

Ako sam ja loše, posla nema.

Ako ja vjerujem sebi, vjerovat će mi i klijenti.

Sve je kretalo od mene i iz mene.

Nisam mogla nikoga osuđivati niti nikome predbacivati da je kriv za moje stanje.

Time je i odgovornost postala veća, no i spoznaja da mogu postići sve što želim i ako to želim.

Teško mi je kada vidim ljude kako nesretni odlaze na posao koji ne vole i kojeg rade samo zbog plaće.

Često mi ljudi kažu kako je meni bilo lakše donijeti odluku jer nemam djece. Možda je to olakotna okolnost no to ne znači da nemam obaveza i odgovornosti kako prema sebi tako i prema svojim ovozemaljskim dužnostima.

Činjenica da trenutno nemam djece ne umanjuje moje troškove niti odgovornosti.

Ovo su razlozi zbog kojih ljudi ponajviše odgađaju ostvarenje svojih snova ili bolje rečeno, osobne misije:

– Nisam više mlad/ mlada

– Snovi su nešto čime ću se baviti kada odem u penziju; kada zaradim dovoljno novaca

– Obitelj me sputava; imam djecu koju treba školovati

– Osuda prijatelja i obitelji

– Biti zahvalan za ovo što imaš i biti «realan»

– Snovi su za vjetropire i neodgovorne ljude; od snova se ne živi

– Ma dobro mi je tu gdje jesam; snovi nisu važni to je djetinjasto

– Strah od (ne)uspjeha

Nažalost isti ti ljudi kada dođu u poznije godine, sa velikim se cinizmom sjećaju svojih najboljih radnih godina i pitaju se gdje im je prošao život.

Možda će strah od ispunjenja snova najbolje demonstrirati jedna od najcitiranijih osoba ovoga stoljeća Marianne Williamson;

Naš najdublji strah ne proizlazi iz toga da se smatramo neadekvatnim.

Naš najdublji strah proizlazi iz toga da smatramo da smo moćni van svih mjerila.

Naše je svjetlo, ne naša tama koja nas najviše plaši.

Pitamo se: tko sam ja da bih bio briljantan, lijep, talentiran, savršen? Zapravo, zašto ne biste bili? Vi ste dijete Boga.

Živeći malenim životom ne doprinosite svijetu.

Nema ničeg prosvijetljenog u zatvaranju u sebe kako se drugi ljudi ne bi osjećali nesigurnima u vašoj blizini.

Svima nam je dano da sjajimo, kao što to čine djeca.

Rođeni smo kako bismo manifestirali slavu Boga koji je u nama.

I ta slava nije samo u nekima od nas nego u svima nama.

I dozvoljavajući našem svjetlu da sjaji dajemo i drugim ljudima nesvjesno dozvolu da učine isto.

Oslobađajući se od vlastitih strahova, naša prisutnost automatski oslobađa i druge.

( Original: “Our deepest fear is not that we are inadequate. Our deepest fear is that we are powerful beyond measure. It is our light, not our darkness that most frightens us. We ask ourselves, Who am I to be brilliant, gorgeous, talented, fabulous? Actually, who are you not to be? You are a child of God. Your playing small does not serve the world. There is nothing enlightened about shrinking so that other people won’t feel insecure around you. We are all meant to shine, as children do. We were born to make manifest the glory of God that is within us. It’s not just in some of us; it’s in everyone. And as we let our own light shine, we unconsciously give other people permission to do the same. As we are liberated from our own fear, our presence automatically liberates others.”)

Nemojte odustajati od svojih snova. Borite se za njih, živite za njih. Kada se jednom odlučite na taj korak, sve će se posložiti, vrata će se otvarati i mnogo, mnogo ćete naučiti o sebi.

~Natalija