Share Button

Dragi moji,

da li s lakoćom postavljate životne granice? (pri tome ne mislim na neprobojne zidove već na zdrave granice).

Jedna od meni najvećih lekcije tijekom života bila je prevazići strah od postavljanja granica.

Smatrala sam da nije u redu ako nisi uvijek nasmiješen (iako i loše raspoložen), spreman pomoći (iako padaš s nogu od umora/ili ti se baš i neda), samokritičan (do krajnjih granica osude), u dobrim odnosima sa svima (sigurno sam loša osoba ako nisam) i slatkorječiv.

O kako sam bila u krivu!

Takvo forsirano nastojanje da budem “dobra” činila me osobom koja je patila prilikom i najmanje zamjerke, koja je brzo osuđivala, koja je odbijala konflikt i koja se povlačila u svoj unutarnji bijes i tugu.

Glumila sam veliku žrtvu “jer ja sam bila tako dobra a oni svi tako zli i nepošteni”.

Takav život doveo me do nakupljanja ogromne količine ljutnje prema sebi i drugim ljudima!

Otpuštajući te ogromne količine ljutnje, shvatila sam da ako želim preživjeti u ovome svijetu u kojem je normalno glumiti, normalno upirati prstom u druge ljude tražeći krivca i gdje je biti uvijek dobro raspoložen i umoran nešto pohvalno- moram naučiti biti suosjećajnija ali čvršća.

Shvatila sam da moram postaviti granice i da smatrati i druge ljude odgovornima nije znak slabosti.

I zato me nije iznenadilo kada sam jednoga dana pročitala kako su ljudi koji su najsuosjećajniji, najljubazniji i najnježniji zapravo osobe koje su najsvjesnije koliko su granice važne.

 

Suosjećanje je značilo prihvaćanje. No najprije je trebalo prihvatiti sebe, jer teško je prihvatiti druge ako nas netko gazi. Tada nam je prvi impuls napad ili bijeg, sram i krivnja, mržnja i bol. 

Trebalo je upoznati sebe! Trebalo je prestati sumnjati u sebe i u svoje sposobnosti,

Trebalo je postaviti granice! Kada nemamo granica, osjećamo se iskorištenima i zlostavljanima i imamo potrebu posramljivati i optuživati. Zatvaramo svoje srce i povlačimo se u svoju čahuru okružujući se isto takvim ljudima. 

Pa kako postaviti granice?

Prvo treba naučiti reći “Ne”, uvijek, bez zadrške, pogotovo ako time trebamo stati iza sebe i svojih osjećaja i uvjerenja. Time sebi iskazujemo poštovanje i ljubav. Čineći to, budimo istu takvu energiju i u drugim osobama i stvaramo poštovanje.

Drugo– izricati vlastitu istinu ljubazno ali čvrsto i jasno. Bez uvijanja, bez zapakiravanja, bez straha od konfrontacije.

Optuži li vas netko za nešto, prva reakcija je uvijek bunt i potreba za protunapadom ili/i strah i povlačenje te potreba da se brže bolje stvari poprave (brzi fix).

Savjetujem da u takvim situacijama zastanete, osluhnete svoje srce i osjetite da li ste krivi ili ne. Ja uvijek u tom trenutku pomislim da li mogu stati pred Boga i znati da nisam ništa skrivila. Ako nisam, to ću ljubazno ali čvrsto i jasno naglasiti.

Ako jesam, ispričat ću se, našaliti na svoj račun i pitati kako mogu grešku ispraviti. Nema dokazivanja, nema opravdavanja. Samo priznanje i otvorenost- čak i otvoreno iskazivanje vlastite ranjivosti ili slabosti (ne bojte se! neće je nitko iskoristiti jer ste je vi jako svjesni i znate kako reagirati).

Ponekad prođe i dan do dva dok npr. ne odgovorim na neki email ili neku uvredljivu poruku. Uvijek nastojim odgovarati iz ljubavi a ne iz ljutnje ili bijesa a to mogu samo ako su mi stvari potpuno jasne i ako sam u miru sa sobom i svojom odlukom o tome što ću odgovoriti.

Na kritiku, posramljivanje, okrivljavanje jednostavno ne reagirajte protunapadom. To je ono što druga strana upravo očekuje. Ona se hrani vašim negativnim energijama. I nikakvo uvjeravanje tu osobu neće promijeniti jer ona je već stekla mišljenje o vama. Protunapadom samo nadolijevate ulje na vatru. Zauzdajte svoj ponos i svoj Ego. Zašutite i zahvalite osobi što vam omogućuje da naučite osjećaj nevezanja i nereagiranja. Ne dajući energiju negativnosti, prekidate njen tok. 

I to je za sada ono što sam ja naučila. Ako vi imate primjere iz svog života, prenesite ih nama da možemo iz njih naučiti. Hvala! 

Natalija.