Nikada se nisam zapitala znam li voljeti. Ljubav je za mene oduvijek bila kao disati zrak. Nešto neupitno, svakodnevno, doživotno. Nikada nisam imala potrebu definirati ljubav i kada bih i pokušala, došla bih do zaključka da ne postoji riječ niti opis koji bi mogao vjerodostojno preslikati taj osjećaj.

Ljubav je bila nešto slojevito i kompleksno, nevidljivo no opipljivo, jednostavno i životno.

Ljubav je moj život posjetila u svim svojim nijansama. Od one neuzvraćene do duhovne, Božanske, ljubav je u meni treperila i borila se, uzvraćala i primala udarce, žrtvovala se, igrala, u isto vrijeme bila hrabra i ranjiva. Voljela je biti voljena i voljela je voljeti. Ponekad je bila toliko snažna da je tijelo klecalo pod njenom težinom a ponekad toliko velika da obgrli cijeli svijet.

Ponekad se povlačila slomljena ali nikada poražena. Uvijek spremna za novi pokušaj, za novi zalet, za novi dan.
I kada kažu da ljubav može sve, uistinu može. Jer tko bi normalan poželio živjeti u svijetu straha, Ega, malverzacija i manipulacija. Samo ljubav može. Ljubav jedina daje šansu i prihvaća.

Danas je moja ljubav pronašla svoje mjesto. Više je ne gnječim, ne propitujem, ne pokušavam prilagoditi. Ona je takva kakva jest. Daje se, prima, veseli se, pomaže, odmara, slobodno diše, postavlja granice, kaže ne, kaže da, kaže oprosti, kaže volim te.

Živi strastveno i mirno onako kako želi.
Ljubav!